Na svoj gramofon ne stavljam Kardeljevo nego Ploče...

June 1, 2014 at 11:58pm

Oblačio sam cipele, sestra je motala šal oko vrata, stari je već stajao na stubištu i čekao, mama je provjeravala šminku u kupatilu a majka je sjedila na šamarlici i čekala da se da znak za polazak. Trebalo je samo da se spustimo niz Djidjikovac do ulice Kralja Tomislava, do prve zgrade sa desne strane na početku ulice gdje su stanovali dajdža Alija i strina Marina. Mi smo po običaju već kasnili na večeru, osjećala se lagana nervoza u zraku. Krenuli smo lagano niz stepenice, pa pored obdeništa "Mladen Stojanović" nizbrdo. Svratili smo do cvjećare kod Koketa da kupimo karanfile, da ne dodjemo "mašući rukama".

Jedva smo se ugurali u stari drveni lift firme "David Pajić-Daka" u kojem su sva dugmad bila spaljena upaljačima, lampice koje su označavale spratove izbijene, a imena kojekakvih likova urezana nožem su bila baš lijepo osvježenje. Poneka zalijepljena žvaka i polusastrugana naljepnica nekog fudbalera je remetila harmoniju drveta, dok se lift lagano cicao desno- lijevo, uz prigušeni zvuk masnih kotača koji su se vrtili dok nas je sajla povlačila prema gore. Lift je naprasno stao, otvorili smo prva vrata i gurnuli druga. Mehanizam za zaustavljanje nije baš najbolje radio pa lift nije stao u ravnini sa spratom, izgledalo je kao se moramo popeti uz jednu malu stepenicu. Spustio sam pogled prema podu i sablasno primijetio procjep izmedju lifta i sprata, ambis iznad kojeg smo stajali je bio zastrašujući. Neko je pritisnuo veliki šalter za svjetlo, koji je nekim čudom svijetlio u mraku, još ga niko nije razbio.



Nakon što je pala klopa, dajdža je s ponosom upalio svoj tek otpakovani gramofon "Tosca 15" i stavio Čajkovskog. Onda se zamišljeno zagledao u plafon, možda se prisjećao mladalačkih dana provedenih u Rusiji kada je bio tinejdžer, stažista, na oficirskoj obuci u "crvenoj armiji". Muzika se slušala, niko nije ništa govorio, svaki ton na najnovijem stereo gramofonu je bio spektakularan. Nakon što se ploča preslušala, svi su uzdahnuli i život se nastavio. Zatim se upalio televizor s kojeg je krenula da brunda neka emisija o politici u kojoj su neki likovi nešto jako važno objašnjavali, dok su se posljednji komadi kruha umakali u preostali saft od sarme i pavlake. "Aljoša"! (tako je strina zvala dajdžu) De daj Neši ono što smo se dogovorili." Dajdža je otišao u drugu sobi i iz nje sa osmijehom na licu  iznio njihov stari gramofon. Shvatio sam odmah šta to znači. Vrisnuo sam od sreće, dobio sam konačno ono što su svi imali osim mene.

Dogegali smo se punih stomaka nazad kući uz brdo a da pri tom nisam ni osjetio težinu gramofona. Prvi sam upao u kuću, sa cipelama na nogama (svetogrdje) preletio do svoje sobe, otvorio poklopac "Grundig"gramofona u kojem se nalazio zvučnik. Izvadio sam kabl i uključio u struju. Gurnuo sam zvučnicu u desno i disk je krenuo da se okreće, praćen zujanjem iz zvučnika. Ali, nisam imao nijednu ploču. Morao sam čekati do sutra da nekako izmolim pare pa pravac "Jugoton". 




Držao sam pare čvrsto u džepu dok sam bukvalno letio prema prodavnici. Unutra je bila gužva, gomila "hašišara" se gurala oko pulta da vide šta je to novo stiglo, ploče su se okretale da se pročita šta sve piše, ko šta svira, da se vide slike grupe iz unutrašnjosti albuma. Albumi su bili fascinantni. Svaki omot je bio na svoj način magnetičan, vanvremenski, magičan. Gledao sam u druge,slušao kako se raspituju kod prodavačice ne bil mi to pomoglo da odlučim šta da kupim. Prošao je možda sat vremena a ja nikako da pokažem prstom šta želim.  Na kraju izbor je pao na dva omota. Prvi je bio "Deepest Purple" sa Fenderom Stratokasterom iz kojeg frcaju iskre, a drugi "Hot Legs" od grupe Chicago. Mislio sam se i mislio i nekako mi se omot od Chicaga ipak više dopao, pa sam ponosno zamolio prodavačicu da mi tu ploču stavi u kesu. Duh je pušten iz boce i ploče su krenule da se gomilaju na polici. Prestiž je također bio u pitanju, pa je kolekcija rasla prilično brzo, iako mi ni dan danas nije jasno kako sam za te ploče nalazio pare.



Postojao je neki kriterij po kojem su se birale ploče koje će biti licencirane, štampane i na kraju prodavane narodu. Država je kuburila sa devizama pa nije bilo govora o uvozu stranih ploča, sve je moralo biti štampano kod nas. U nekoj mračnoj i zadimljenoj prostoriji su sjedili muzički kritičari i producenti i vijećali koja će ploča proći a koja neće. Sretnici koji su imali para su poručivali ploče iz inostranstva koje su obično dolazile običnom poštom nakon mjesec dana. Neko bi donio neku (milionitu) fotokopiranu listu albuma sa nekom adresom u Londonu na koju kao pošalješ u koverti funte pa ti oni pošalju ploču (HA!). To bi se tim sretnicima brzo isplatilo, jer posjedovati nešto što niko nema značilo je za finu lovu drugima snimati kasete sa "prvim snimkom".

Kasetofon (naravno) nisam imao, tako da sve sto sam mogao slušati su bile ploče. U neka doba sam u komisionu kupio "Unisef" vokmen umjesto novih adidaski, koji je na četiri baterije imao snagu da dvaput prevrti kasetu prije nego grupa krene da zavija. Tu je pri ruci bila i olovka, koja je služila za premotavanje kaseta, trošiti baterije na premotavanje je bio luksuz. Ipak, ništa nisam mogao snimati...osim na neki stari mono"Phillips" magnetofon iz 50tih koji je tata dobio od ujka Marija, težak tri tone, koji je mogao snimati samo na mikrofon.



Jednog dana starom je pukao film od mog kukanja i plakanja i vratio se kući sa "Saba" kasetofonom. E tu sam već preko lica razvukao osmijeh kojeg je nemoguće opisati (iako sam sutradan već ljubomorno gledao u radnji kasetofone firmi "Sharp", "JVC" i "Sony"). Čak je i zvuk bio pristojan, iako su moje kasete bile uglavnom "Orwo", "Iplas", "Diskoton". O nekoj TDK SA-X90 METAL sam mogao samo mastrurbrirati. S vremenom kasete su postale jeftinije pa se mogla priuštiti i poneka "Maxell" 60 Normal. Samo što sam skupio pare za "liniju", kad se pojaviše CD-ovi. Valjalo je opet početi ispočetka...

Moja velika kolekcija ploča je stajala na policama i skupljala prašinu. Gledao sam u njih svaki dan dok sam slušao CD-ove, ali nije mi padalo na pamet da ih prodam. Toliko sam ih puta preslušao, vrtio do besvijesti, postale su dio mene. Neke ploče sam morao ponovo da kupim jer sam ih bukvalno sastrugao slušanjem. Neke sam pak dobio za rodjendan od dragih ljudi, koji su kupili ono što se njima dopalo (ne i meni) ali su ipak ostale u kolekciji kao dio cijele priče. Par ploča je završilo na posudbi kod braće Grin, koji su na njima rezali kruh i puter.

Jedan dan je granata od 120mm roknula u stablo ispred mog prozora, a veliki usijani geler je supersoničnom brzinom prošao kroz sve ploče kao kroz paučinu, probio zid i završio u primaćoj sobi. Sve je izgledalo konceptualno, kao da je unaprijed zamišljeno od strane poznatog umjetnika Gordon Mata-Clark-a i odlično izvedeno.

Ne sjećam se sahrane svojih ploča, nije za to bilo vremena.