“Hajde udji, šta se stidiš...On te čeka u svojoj sobi...Evo papuče su ovde...Koje ćeš?...Ove su malo manje i imaju rupu ali valjaće ti”, kaže manje više svaka domaćica na svakim vratima svakog stana u koji sam ikad pokušao ući u Sarajevu. I čim se otvore vrata odmah te neumitno zapljusne snažan topao talas iznutra koji je kombinacija teške omore koja se sastoji od razlicitih paleta mirisa: od toga šta se tog dana našlo na šporetu (i svih prethodnih decenija), jeftinog jednobojnog itisona prostrtog preko hodnika, naftalina, kreme za cipele, eventualne memle ili pak kiselog kupusa ako je omanja kaca bila ispred vrata u nabrzaka sagrađenom metalno/staklenom, u crno obojenom predvorju, koje su neki ljudi sebi napravili sa ili bez dozvole kućnog savjeta. Sve vješalice na početku hodnika su uvijek bile iste, sa jako malim varijacijama.To je bila neka kao polu-stalaža od iverice presvućene plastičnim motivom nekog loše odštampanog egzotičnog drveta, sa nekoliko ladica na dnu za četke i kreme, velikim prostorom za vješanje jakni i kaputa na kuke u sredini i ogledalom u pozadini, koje je redovno bilo totalno blokirano, i da bi čovjek vidio barem malo svoj odraz morao bi računati na gornje uglove koji su ipak bili povisoko za većinu ljudi. Jedina pristupačna stvar je uvijek bila velika kašika za cipele ugradjena u komad trske koja je na drugom kraju imala plastičnu ruku za češanje po ledjima, koju niko nikada nije koristio. Na zidovima honika su najčešće visili suveniri: Mostarski most, spomenik na Kozari, frula ili dvojnice, kupljeni gobleni, eventualna tapiserija Plitvičkih jezera ili stalak sa telefonom i telefonskim imenikom, koji je nekada znao biti dio stalaže za papuče i cipele. Svaki hodnik je imao plafonjeru u kojoj je samo jedna sijalica radila. Sijalice su bile lošeg kvaliteta i nikom se nije dalo da stalno mijenja samo jednu, već se čekalo da obadvije crknu pa da se tek onda neko s mukom popne na šamarlicu od sklepanog drveta i promijeni obadvije sijalice od 60W, očekujući medalju nakon obavljenog posla. Ako je neko baš bio entuzijasta, onda je iznutra očistio sve one silne muhe i komarce koji su godinama osamljeni umirali unutra. Hodnik je uvijek obilovao raznoraznim štekerima za ostale prostorije, a najupečatljiviji je uvijek bio onaj za kupatilo. On je uvijek imao barem jednu sijalicu upaljenu (koja je uvijek žmirkala) , radio je bojler ili pak veš-mašina. To je bio i naviše korišten šteker u kući i oko njega bi zid bio najprljaviji i najmasniji. Najinteresantnije je da je taj šteker uvijek imao utičnicu koja nikada kod nikog nije radila. Naravno, svaka kuća je znala koji šteker je za što, jer bi se desilo da umjesto svjetla upalite grijalicu, pa vas je domaćin morao upozoriti koji šteker da pritisnete, ako to već nije uradio za vas.
Muzika iz veš mašine je bila redovna uvodna simfonija na ulasku u stan, pogotovo ako je program bio na zadnjoj etapi “centrifuge i tokate u D-molu”. Nekada bi domaćinima to bilo malo neprijatno pa bi se iz kupatila čuo onaj reski zvuk energičnog okretanja velikog gumba i nagli prestanak rotacije. Veš mašina je i dalje pumpala prljavu vodu kroz gumeno crijevo napolje u kadu, pa se na kraju čulo i isisavanje zraka iz slivnika prilikom odlaska zadnjih litara prljave vode iz kade. Naravno, miris veš mašine je takodjer bio dominantan, pogotovo one velike tople gumene cijevi za odvod iz mašine, koja se nekada znala kao piton otrgnuti od kanafe kojom je bila labavo svezana za slavinu, pa je znalo biti poplave. Srećnici koji su imali odvod na sredini kupatila su imali manje problema u tim situacijama. Veš mašina je uvijek bila pretrpana svim i svačim; četkama za kosu, viklerima, neseserima, raznom kozmetikom, starim rđavim “Gilette”žiletima vraćenim u pakovanja, iskorištenim čačkalicama za uši, spužvama i ostalim pizdarijama, a na njenim uglovima su bili tragovi istopljene plastike od dogorjelih cigareta. Iznad veš mašine je bio ormarić sa ogledalom, koji je takodjer imao u sebi šteker za aparate za brijanje koji nikad nije radio. Kada se otvore vrata sa ogledalima unutra je uvijek bilo svega; starih četkica za zube, iscijedjenih pasti za zube, tampona, “Brion” “Ralon” i “Pino Silvestre” kolonjske vode, hansaplasta, pinceta i ostalih pomagala za ljepotu i brijanje. Lavabo je takodjer uvijek bio tipski, mada je stalak za sapun uvijek bio drugačiji, koji je uvijek “sam od sebe” upadao unutar lavaboa. Sapun nikada nije bio usamljen, jer je redovno bio zgnječen zajedno sa ostatcima prethodnog sapuna, i tako unedogled. Stalak za ručnik je imao barem tri grane za tri različita peškira, mada je uvijek visio samo jedan. Bojler je uvijek bio kao neka avionska bomba koja je ispuštala čudne zvukove. Bilo je uvijek neprijatno leći u kadu punu vode sa tim ogromnim i teškim eksplozivnim bojlerom iznad glave koji je visio na par rđavih šarafa. Pločice po kupatilu su redovno bile obljepljene dječijim naljepnicama, ponekad i sa malim samoljepljivim vješalicama za male guzne peškiriće. Toalet papir je dugo vremena bio konfuzna stvar jer su bila dva tipa; ovaj obični u rolni i onaj stari takozvani “Krep” papir u lističima. Neke kuće su imale stalke za krep pa su rolne stavljali na vrh, ili su pak imali stalke za roll papir, pa su krep stavljali na vrh. U svakom slučaju, papira je ipak bilo dovoljno samo kada gosti dolaze, nije bilo improvizacija od salveta ili papira za umotavanje poklona.
Ulazak u dnevnu sobu iz hodnika kroz velika zamagljena staklena vrata je uvijek bio neprijatan, jer niko nije htio da se pozdravlja sa cijelom familijom prijatelja kojeg si posjećivao. Htio si samo da što prije strugneš u sobu neprimijećen, ali to nije bilo uvijek moguće. Trebalo je u najboljem slučaju razmijeniti par rečenica sa ukućanima koji su se zatekli, ili pak se upoznati sa nekim nezainteresovanim komšijom koji se takodjer zatekao na kafi. Prostorija je naravno bila zadimljena od cigareta, prozor obično nije otvaran osim ako grijanje tog dana nije bilo osobito pretjerano, što se znalo ponekad dešavati u stanovima sa centralnim grijanjem. Taj zvuk vrele pare koja lagano pišti iz ugla sobe se zaista odmah mogao čuti. Ako nije bilo centralnog, neko stariji je uvijek sjedio na termoakomulacionoj i nešto drkao oko termometra.
Nije bilo stana koji nije imao neke slike na zidu. Debeli zlatni ramovi su bili obavezni kada su u pitanju Berber, Zec, Jelkić i mnogi drugi umjetnici, mada su i njihove reprodukcije takodjer imale identične zlatne ramove. Ponekad bi bilo i nešto naivnog slikarstva nepoznatih umjetnika, scena sa sela ili mora, a i poneki slabo uramljeni ulični potret olovkom za 5 minuta. Fotografije su bile rijedje na zidu jer su imale posebna mjesta na kredencima ili regalima. Svaki kredenac je imao obavezne komplete za čaj ili kafu koji nikada nisu bili korišteni. Tu je uvijek bilo sitne keramike, obavezni olimpijski “Vučko” čokalji i medalje, minijaturna skulptura foke za mediteranskih igara u Splitu 1977, skakavac sa ping/pong lopticom sa SPENS-a, prvenstva stonog tenisa u Novom Sadu. Znalo je biti i nekoliko značaka sa balkanskih atletskih igara u Sarajevu utaknutih u neku spužvu, a sve to postavljeno preko komplikovanih ručnih radova koje su isplele domaćiće ili su pak kupljeni na pijaci. Tepih je takodjer bio obavezan, što više boja i motiva je bilo poželjno( što manje bijelih), a mrlje od prosute kafe ili ulja su se u to vrijeme brašnom skidale i izbijale, što nikada nije fukcionisalo kako treba. Nesretnici su morali klofati i prati ćilime redovno, jer ni usisivač nikada nije radio kako treba, papirne vreće za njih je bilo teško stalno prazniti pa lijepiti nazad selotejpom jer ih nije bilo za kupiti. U svakom mometnu u zgradi je neko usisavao kuću, tako da taj zvuk je bio prisutan kako god okreneš.
Kada već sjedneš za stol sa roditeljima svog prijatelja i ako si baš prinudjen na to, onda moraš biti nasmijan i fin i sakrivati poderana koljena i bedževe. Nemoguće je odbiti sok na razmućivanje ili hurmašicu, dok je na televiziji drmala neka glasna glupost koja odvlači pažnju. Takodjer nije poželjno gurati ruke ispod stola jer ima pojedinaca koji ne znaju šta će sa slinama slučajno iskopanim iz nosa. Samo ih brže bolje otaru, nadajući se da su to napravili neprimijećeni. One se kasnije svrdnu i u najboljem slučaju otpadnu, ali u najvećem broju slučajeva ne. Poneko mlađi zalijepi i žvaku.
Sečija ili kauč su obavezno prekriveni nekim drugim materijalom da se originalni ne bi rabio. Rubovi kauča su se redovno cijepali od upotrebe i nekada su ljudi znali stavljati manje ručne radove preko neuglednih detalja. To nikada nije funkcionisalo jer su oni stalno padali. Nekada su se ruke znale same od sebe zavući u procjep kauča i dotaknuti dno, gdje je uvijek bilo neke prljavštine, poneki novčić ili pak hemijska olovka. U rijetkim slučajevima je novčić bilo teško neprimijetno izvući ispred očiju domaćina pa je bilo umjetnost ne napraviti nikakvu grimasu.
Glavna soba je uvijek imala poluotvorena vrata od sobe gdje je polumraku boravio deda ili baba. Kroz procjep se uvijek moglo vidjeti lice stare osobe kako leži na svom krevetu, ogrnuta kućnim mantilom na okomite bolničke štrafte i kako beživotno pilji u zid ili pak čita novine, eventualno gleda crno/bijeli televizor koji je iz glavne sobe nedavno prebačen nakon dolaska novog “Grundig” televizora sa 8 kanala koji su se aktivirali na dodir. Luster u glavnoj sobi je takodjer bio čudnovata kombinacija sijalica koje rade ili ne. Neki lusteri su bili pravi aerodromi za muhe, koje su uvijek zujale i vrzmale se naokolo. Ormarić za reprezentaciju je uvijek bio poluotvoren i bio je uvijek pun praznih kutija od boca viskija ili punih boca raznih sokova u kojima nije bio sok. Svaka od njih je imala svoju malu naljepnicu sa imenom rodjaka od koga dolazi ili bi pak nešto misteriozno bilo našvrljano na samoj boci. Pepeljare na stolu su uvijek bile na centralnom mjestu i neki su imali one koje se same zatvaraju-otvaraju na pritisak na dugme da čikovi ne bi smrdili.
Odlazak u sobu osobe koju si došao da posjetiš je pravo olakšanje. Sve se iznenada mijenja, već se ukazuju prvi posteri “Vatrenog Poljupca”,”Vajte” i “Tosca 15” zvučnici. Drma “Iron Maiden” i light show je napravljen od čaša za jogurt. Svuda naokolo su razbacane školske teke, prljave čarape, stare igračke, žice i joysticks od “Commodore 64”. Na kompjuteru se ne može igrati tek tako jer se mora sačekati vrijeme kada nema nikoga u dnevnoj sobi da bi se kompjuter priključilo na televizor. Tu se nalazi i krstasti šrafciger za korigovanje glave na kasetofonu kompjutera, i gomila najnovijih programa na ORWO, AGFA i IPLAS kasetama. Ispod kreveta su časopisi sa drkomaterijalom, prazna kutija od najnovijih adidaski, klizaljke “hokejke”, i kojekakve presvlake za auto. Preslušavanje najnovijih albuma traje neko vrijeme, a na akustičnoj gitari sa polomnjenim šarafima za štimanje se pokušava skinuti poneki rif. Ormar je prelijepljen fotografijama raznih muzičara a na vrhu ormara se nalaze ukrasi za jelku, kofer sa morskim stvarima, a pored ormara skije, zastava FK Sarajeva i stare roletne koje je davno trebalo baciti. Na policama se nalaze knjige uglavnom nepoznatih autora dobijenih za rodjendan, enciklopedije i atlasi, gramofonske ploče i ruski “Zenit” fotoaparat.
Parket se izdigao na mjestu gdje cijev od centralnog grijanja ide prema komšiji, i stalno pucketa od promjene temperature zavisno od protoka tople vode. Cijev je prefarbana mnogo puta i toplota bijelu boju nakon nekog vremena pretvori u žutu, koja onda krene da se guli i otpada i onda se sve to ponovo farba. Izmedju parketa se godinama skuplja prljavština i kada se iščačka šrafcigerom mogu se naći špenadle, dlake, nokti, pa čak i šibice. Na prozorima se nalaze umotane plahte da hladnoća ne bi ulazila ispod prozora koji slabo dihtuju. Ponekad bi neko zalijepio samoljepljivu spužvu koja bi se jednostavno presamitila pri otvaranju prozora i ne bi bilo više nikakvog efekta. U sobu gdje spavaju roditelji se obično nikada ne ulazi, mada se i unutra ponekad zrakne i ugleda se spavaćica prebačena preko stolice, fen na krevetu, kravate kako vire iz zatvorenog ormara, relativni nered.
Rijetko kad bi se ulazilo u kuhinju koja je uvijek bila identična u svakoj kući. U njoj je uvijek bila neka aktivnost, nešto bi se peklo ili kuhalo, sjedila bi komšinica i uz cigarete i kafu prepričavala cijene sa pijace. Vrh ekspres lonca je furao ukrug kao sumanut i šištao na visokoj frekvenciji, dok je svjetlo iz rerne govorilo da se neka aktivnost dešava i unutra. Prozori su bili zamagljeni, i voda sa njih se cijedila na uginule biljke u saksijama. Svježa fasunga se još nalazila na podu i trebalo je sve to ugurati u špajz. Paprike se moraju ispeći i oguliti za ajvar, krompir mora da ide u podrum, posut “Tuberajtom”, novim sredstvom protiv truljenja krompira. Tu je i izlaz na balkon, na kojem je već svježe prostrt veš iz zadnje odrađene mašine, koji ponekad u zimskim mjesecima zna da miriše na dim i sumpor. Balkon je pun kesa sa smećem spremnim za kontejner, na njemu se nalaze stare sanke, alat, sjekira, masni roštilj, mrtva kornjača, metla i sanduk sa čizmama, uprtačima i uniformom za rezervu. Na balkonu je i antena, prekrivena ptičjim govnima, koja je već poprilično kliznula prema dole i umjesto na Hum gleda na Trebević. Na simsu balkona je gomila drvenih štipaljki i poneka saksija sa takodjer uginulom biljkom i nekoličinom opušaka i šibica uguranim u zemlju.
2009
