Konačno! Tetka Senija je otvorila poklopac svijetloplave aluminijske posude koju ljudi obično kupuju za izlete i putovanja. Gledao sam patišpanje, gutao ih očima dok ih je tetka polako jednu po jednu stavljala na tanjir. Već neko vrijeme sam u ruci drzao viljušku i s njom grebao po stolnjaku, grizao je i provlačio kroz kosu, što je izazvalo prijekorne poglede nadležnih. Tetka je vidjela da sam na ivici strpljenja, da poskakujem u stolici i vrpoljim se, pa je prvu patišpanju stavila ispred mene. Progutao sam je u par zalogaja. Odmah sam pogledao u tanjir svoje sestre koja je širom otvorenih očiju pogledom mezila svoju i pripremala se da je slasno smaže. Pokušao sam hitrim pokretom da otkinem komad njene patišpanje, što je izazvalo plač. Tetka se nasmijala i stavila mi na tanjir još jednu.
Stara porodična kuća familije Šerić je bila jedna od poznatijih u Bosanskoj Dubici, bili smo uvijek na dobrom glasu. Nekada davno u ko zna kojem stoljeću bili smo kapetani, nadležni za Dubičku kapetaniju. Ali dobismo batine u nekoj marisani, prevarili nas, izradili, namagarčili, urota kompletne tadašnje međunarodne zajednice. Svi su redom bili protiv nas: templari, teutonci, pigmeji, asteci, masoni i vatikan. Neko pametan je tada trebao da ode u Strasbourg da se žali na sudu za ljudska prava i da tamo ostane zaposve, poštedio bi buduće generacije raznih belaja. Sad bi moja malenkost mozda neopterećeno ležala, zavaljena u velikoj kožnoj fotelji, u velikoj porodičnoj kući na obali Rajne, pijuckao bi se neki Alsace Pinot gris iz skupe kristalne čaše i planiralo slijedeće krstarenje po pacifiku u sopstvenoj jahti prepunoj probranog društva.
Kuća u Dubici je u ovom zadnjem ratu srušena, iako u Dubici nije bilo rata. Tako smo svi familijarno ostali bez "vjekovnog ognjišta". Al šta je tu je, život ide dalje, klizi kao iz velike saksije izvučen puž golać i ostavljen da baulja kroz prašinu u sred ljeta po najvećem suncu. Tetka Senija je davno umrla a sa njom i njena vještina pravljenja patišpanje, koje sam tako mnogo volio. Zaboravio sam kako se igrati "podmornica", igru koju smo moj stari i ja igrali uvečer pred spavanje da razbijemo dosadu, a ne sjećam se ni boje rijeke Une, ali sjećam se šetnji kroz gradske ulice i žamora žena sa crnim maramama i upiranja prstom: "Ovaj mali je Fadilov unuk". (Did Fadil je poginuo kao partizan za vrijeme ofanzive na Kozari, proglašen za narodnog heroja, lokalna škola je po njemu dobila ime, koje je na početku ovog posljednjeg rata naprasno promijenjeno.)
Boooommmmm! Našao sam se na zemlji. Dok sam razmišljao o gurabijama, Dubici, masonima, jahti i pužu golaću u ljetnoj prašini neki kreten je otvorio vrata kamiona i svom silinom sam udario u njih. Dok sam pokušavao da shvatim šta se uopšte desilo, pritrčali su prolaznici da mi pomognu. Imao sam šljem na glavi, što je itekako pomoglo. Desnu nogu sam poprilično ogulio, ali ispalo je da je sve ostalo u redu. Guvernala na biciklu se iskrivila, metalna korpa skroz udubljena, blatobran odvaljen. Sve se desilo tako brzo da nisam imao kada da reagujem. Vozač je krenuo da se izvinjava, a ja od šoka nisam stigao ništa da opsujem. Ljudi su se razišli, kamion otišao, ostao sam da sjedim na prljavom njujorškom trotoaru i neko vrijeme dolazim sebi.
Zavezao sam bicikl za saobraćajni znak i krenuo kući pješke. Nekad zaboravim gdje živim, upadnem u neki vremenski procjep u kojem je sve izmiješano, zaboravim da gledam ispred sebe. Kako čovjek stari količina prošlosti se uvećava, i kao deponija neke tvornice koja u početku ne predstavlja problem, s vremenom milioni tona troske postanu svojevrsne planine čiji se vrhovi vide izdaleka. Ogroman broj nagomilanih potrebnih i nepotrebnih informacija svaki dan pohranjujemo ko zna gdje, i izvlačimo ih od tamo nekud po potrebi, nekada sa lakoćom a nekada sa mukom. Bez pamćenja ne bi smo bili u stanju da funkcionišemo, ali prevelika količina pohranjenih informacija postane neka čudna deponija, skladište bez logike koje nam predstavlja problem. Zašto moram pamtiti stil Heinz Wosipivo-a, skijaškog skakača koji je skakao dok sam bio klinac? Zašto moram pamtiti lice konobara iz nekog socijalističkog restorana u Sreseru koji je našu porodicu uveseljavao dok nam je služio podgrijane makarone iz konzerve? Zašto pamtim naslov picerije "Borgo" u Sinju u kojoj sam za vrijeme služenja JNA bio redovan gost? Odgovora nema, stvari su tu da budu upamćene mimo naše volje, odluku o tome ne donosimo mi. I dok se satirem da upamtim ono što mi zaista treba (što mi ne polazi baš najbolje za rukom) milijarde informacije koje mi uopšte ne trebaju će se nastaviti gomilati sve dok sudija ne odsvira kraj.
NY, 2022
No comments:
Post a Comment