Moralista

Četa “Centar” trećeg bataljona Prve slavne brigade nakon dvodnevnog marša se na jedvite jade vukla kroz kolski put prema selu Čuhovići. U daljini su se nazirala svjetla koja su izgledala tako blizu a tako daleko. Šećer u krvi mi je pao na najnižu moguću granicu, jedva sam poturao nogu ispred noge. Sumrak je bio pri kraju, nije se moglo razaznati ko je ko. Ljude su odavali glasovi. Neki su hodali brže a neki sporije, kolona se razvukla na barem pola kilometra. Sve se činilo kao neki čudan beskraj bez ikakvog cilja, kao neka scena eksperimentalnog filma iz sedamdesetih. Drugi dan od početka rata nisam čuo niti jednu granatu, ni jedan opaljen metak što je bilo nestvarno. Nalazili smo se daleko van dometa bilo kakve artiljerije. Ali tu nismo došli na izlet nego da idemo dalje prema Treskavici gdje smo trebali uspostaviti linije u ničijoj zemlji. Početak maja 1994 je donio dodatne napore brigadi po vukojebinama izvan Sarajeva. Naš zadatak je bio da zaposjednemo položaje iznad sela Sinanovići, rečeno nam je da će nam se pridružiti vodiči koji poznaju teren. Svakakve priče su kolale a nas je interesovalo da li će biti marisane. 

Napokon smo došli do Čuhovića. Neki borci su se već smjestili po kućama domaćina a mi što smo došli na kraju nama su rekli da ćemo prespavati u džamiji. Mrtav umoran i gladan, skinuo sam sa sebe sve što sam nosio iz grada, strovalio se na ćilim i zaspao. Probudila me hladnoća u neka doba noći što nije bio dobar znak. Počela je da me trese groznica. Ujutro sam se probudio sa visokom temperaturom pa su me prebacili u školu gdje sam legao na nosila i odlutao. Ko zna gdje sam bio, halucinacije izazvane visokom temperaturom su me bacale kojekuda, sve se izmiješalo. 

Slijedeći dan sam došao sebi totalno iscrpljen, dali su mu nešto da pojedem. Scena u školi je bila kao u nekom ratnom filmu Veljka Bulajića a ja tu kao neki tifusar. Jedino što je kvarilo sliku je bio walkman na kojem je svirao radio. Nisam imao pojma gdje smo, nikad nisam ni čuo za te krajeve. Znao sam samo da smo negdje ispod Bjelašnice. Uspio sam ustati i pogledati kroz prozor. Pogled je pukao preko ogromne ravnice u pravcu Prenja koji je ponosno štrčao. Na sve strane su pasle ovce i konji, kuće su imale krovove od lima izrezanog od buradi. Raja su se zajebavala u grupama ispred kuća, vojska ko vojska. Dokopali su se kuhanog krompira i mladog sira koje nisu vidjeli par godina. 

Sutradan sam bio bolji pa sam prohodao kroz selo. Fasciniralo me sve što sam vidio, nisam nikad prije bio u takvom selu. Svi u Čuhovićima se prezivaju Trešnjo, valjda po jedinoj trešnji u cijelom kraju. Svi su imali kuće u Hrasnici gdje su prodavali stoku. Slijedeće selo kilometar dalje je Lukomir do kojeg  je moguće doći samo kozjom stazom. Moja magnovenja nisu dugo trajala, palo je naređenje da se krenemo postrojavati, neko iz komande brigade će doći da nam nešto saopšti. 

Nakon što smo se postrojili dolazi neki fensi terenac iz kojeg izlaze par likova koje nikad prije nismo vidjeli. Iskoračio je lik sa rejbankama i zalizanom plavom kosom, u fajerki, nisko spuštenim magnumom 357 kao da ide u O.K. koral. Nama je pao mrak na oči jer zadnja stvar koja nam je trebala je još jedna šuplja govorancija nekog moraliste koji nije vidio borbe. To se upravo i desilo. 

Komandir čete reče da će nam se obratiti moralista, izvjesni Enver Kazaz. Iznesoše iz terenca praznu gajbu pive na koju se popeo. “Pazi ovamo!”, povikao je dok je srednjim prstom pritisnuo rejbanke na čelo a drugom rukom se uhvatio za dršku magnuma. “Zbog interesantne konfiguracije i situacije….”, započeo je opširno. Tu sam prestao da pratim i krenuo da kolutam očima. Svako je na svoj način izbjegavao slušanje gomile gluposti i nepotrebnih fraza koje su kao trebale da nam podignu moral i objasne što smo tu gdje jesmo. Ptice na grani su znale šta se dešava i šta treba da radimo. Moralista je nastavio da maše rukama i pokazuje okolne planine kao da idemo na skijanje a ne u neizvjesnost. Diskonekcija od realnosti koja je zavladala je postala krajnje neprijatna, raja je cupkala u mjestu kao da im se piša. Svi su čekali da moralisti vide leđa. 

Sva sreća pa nije dugo trajalo. Završio je kao što je i počeo, pompezno. Gajba je uklonjena. Zapalile su se cigare, dim se otpuhnuo. Osjetila se gorčina nakon što je ekipa sjela nazad u terenca i vratila se vjerovatno u Jablanicu na janjetinu, odakle su najvjerovatnije i došli. Bio je to jedan od momenata kada se isprovociran viđenim upitaš koji si kurac tu iako ti je jasno zašto. Gorčina rata je uvijek pojačana momentima nepravde. Neko se skloni u debelu pozadinu a neko najebe. Nije to ništa novo niti posebno, svaki rat ima svoje junake, obične vojnike, moraliste i logističare. Mnogo je lakše kada ti niko ništa ne sere i ne truni, pogotovo ne sa pištoljčinom oko pasa, na gajbi od piva. 

Pogled ode ka Prenju, ka stvarnoj slobodi koja je uvijek tamo negdje daleko, na nekom drugom, boljem  mjestu, mjestu koje si sam odabrao, gdje zaista pripadaš, koje je Bog odredio da tu bude, kojeg će nam jednog dana oduzeti kao što ga je i stvorio.