Si vis pacem - Para bellum

 Rođen sam 2. decembra 1968 godine u bolnici Koševo. Ubrzo zatim donijeli su me na Điđikovac 9 (danas 15) u tadašnje “profesorsko naselje”. Naša zgrada je naknadno izgrađena i  pridodata arhitektonskoj cjelini na zahtjev utjecajnih familija. Kao dijete elitnog naselja i ja sam odrastao u skladu sa principima i ideologijom tadašnjeg vremena. 

U onom ratu je u partizanima poginuo dedo (narodni heroj), njegova sestra, majkino troje braće i sestra (narodni heroj) tako da je atmosfera u kojoj sam odrastao bila itekako ideološki nabrijana. Glavno mjesto na glavnom zidu u našem stanu su zauzimale spomenice poginulih koje su okruživale Titovu sliku.  Često se na familijarnim sijelima pričalo gdje i kako je ko poginuo, često bi se izvlačili i pravi “šmajseri” koji su ostali kao trofeji iz partizanskih dana. 

Kao igračku sam prvo dobio plastični pištolj pa tek onda Mikija. Najradije su se gledali crtani filmovi ali bi ipak prioritet dobili Sutjeska, Neretva, Otpisani, Valter brani Sarajevo, emisije tipa Dozvolite da se obratimo. Majka je bila aktivna u SUBNOR-u pa su je često zvali u “Maršalku” a ona bi povela i mene da gledam topove, puške, tenkove…Pentrao sam se po svemu tome (koliko su mi dozvolili), fasciniran vatrenoj moći naše slavne armije, nastale na krvlju naših boraca. Kad smo se vratili kući pravio sam uz pomoć svog tate tenkove od plastelina. Svaki detalj je bio bitan. 

Kako je vrijeme prolazilo tako se i moja strast za borbom pojačavala. Igrali smo se partizana i nijemaca non stop. Nijemci (niko nije bio nijemac, u pitanju je bio apstraktni neprijatelj) su bili u bunkeru (žbunu na vrhu dvorišta) koji je trebalo osvojiti, što nije bilo lako. Svaki juriš bi bio težak i komplikovan, iziskivao dosta pripreme. Rezultat je uvijek bio isti: pobjeda. Neko bi dopuzao i bacio bombu (obično kamen) i uslijedilo bi slavlje. 

Na samom kraju osnovne škole došlo je vrijeme za pravo pravcato bojevo gađanje. Konačno sam imao priliku da pokažem ko sam, da osvijetlam obraz familije. Odveli su nas na Sedrenik na neko strijelište. Bilo je teško gledati strah na licu djevojčica koje su nervozno grickale nokte, ne želeći da pucaju iz tako opasnih pušaka. A ja? Ja sam jedva čekao, skakao sam u mjestu od uzbuđenja i gledao da se izguram preko reda da pucam što prije. Ali nije sve prošlo kako sam zamislio. Kada su me prozvali legao sam pokraj puške M-48 i dobio iza leđa 5 metaka u klipu. Pogled mi je pao na drugaricu iz razreda koja je pucala zatvorenih očiju, sa glavom okrenutom unazad koliko je to bilo moguće. Puške su jako trzale, mnoga djeca su vriskala od bolova koje su nanosili teški kundaci.

Dobro sam se skoncentrisao, nanišanio i stoički opalio kao da sam u sred ofanzive na Ljubinom grobu. Brzo sam sve sprašio što sam dobio, žaleći što nisam imao “šarac” da se merakanje nastavi. Ponosno sam ustao i otišao nazad iza vatrene linije očekujući rezultate. A onda hladan tuš. Bio sam jedan od najgorih strijelaca. Većina cura je bila bolja od mene. Kako sad to? Bio sam bijesan. Kako da tražim da pucam ponovo? Puška garant nije valjala, pomislih. Crvenio sam se od stida. Ne znam kako sam se kući živ vratio. Nisam nikom rekao ništa, sramota je bila samo moja. 

Nakon osnovne, sve se nastavilo u Školi primijenjenih umjetnosti. Časovi odbrane i zaštite kod nastavnika Šimeta su znali biti komični. Nikom se nije učilo kako postavljati nagazne mine ili kako srušiti most. Ali ko te pita. Šime je često insistirao da zaliježemo po podu učionice simulirajući puzanje sa puškom, što je bilo baš presmiješno jer je on ipak najviše morao da pokazuje kako se to radi (kasnije je poginuo u ratu). 

Taman nakon što sam zaboravio na svo moguće oružje, epopeje, Sutjeske i Neretve, a samo što sam se bacio na muziku i (neuspješno) ganjanje djevojaka, došao je poziv za JNA. Familija je bila ponosna na mene. Sredili su mi preko štele u sekretarijatu da idem na Mali Lošinj, da budem na moru. Kupili su mi i avionsku kartu, tako da sam konačno i poletio prvi put u životu. 

Čim sam došao krenuše da me gaze ko mrava. Prokleo sam dan kad sam dobio poziv. Bilo je nas gradskih slabića pa su nas posebno tlačili desetari iz pripizdina. Katastrofa. Kako sam samo mogao ovo priželjkivati? Gurao sam neki protivavionski top od jutra do mraka, po kiši i vjetru, kroz svinjac i po kršu. Na svim prstima raspuknuti žuljevi, spavao sam stojećki u svakoj prilici. Kad bi hronično nenaspavan dobio izlaz u grad spavao bi na klupi. Nije prošlo mnogo a jedan Albanac je namjerno stavio prst u top i zdrobio ga zatvaračem. Ubrzo zatim jedan beograđanin je isjekao vene. Ljudi su pucali ko kafanske čaše. Ubrzo zatim slučajno padoh preko svoje papovke i polomih kundak. Na raportu kapetan se derao na mene i prijetio zatvorom. Propao sam od srama, moji pretci su se okretali u grobu. Nakon obuke krenula je robija. Straža na buri pokraj magacina u Sinju, dovoljno daleko od mora. 

Bio sam treća godina akademije kada je počelo. Nevjerica. Pade petokraka u blato. Slovenija, Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo. Sakrivanje od mobilizacije. Transporteri, topovi, tenkovi, razaranja, leševi. Tranšeji, minobacači, glad, zima, voda. Trombloni, gvozdike, tenkovi, zolje, ose, psihijatri,specijalci, masakri, snajperi, pamovi, patovi, benzodijazepami, sahrane, dženaze, koncerti…Dejton. Ikar. 

Zatim Pariz, Amsterdam, Njujork, George Bush, 9/11, Irak, Afganistan, državljanstvo USA. Galerije, prevare, hipokrizija, laži, fabrikacija. A onda kovid, rehab, AA, Ukrajina,Palestina, Điđikovac, Lopud, tenk, tenk, tenk…

20.04.24

Ed Victus

 Ponekad me put nanese u East village, dio Njujorka u koji sam pao i pustio korijenje devedesetih. Teško je i depresivno primijećivati sve promjene koje su se desile. Toliko toga je zatvoreno i srušeno da bi se napravilo mjesta za neke nove “ljepše” građevine bez ikakvog identiteta, za one sa predubokim džepovima. Njujork nikada nije mario za promjene, makar one bile i na gore. To je tako i nikako drugačije. Zatvaranje kultnog koncertnog mjesta CBGB je označilo početak kraja jedne epohe koja je donijela muziku i umjetnost u dio grada koji je bio opasan i napušten, koji se upravo zahvaljujući živoj alternativnoj sceni podigao. I kako to ovdje obično biva, bogati slijede umjetnike i muzičare, preuzmu dio grada u kojem se razvila scena i onda od toga naprave sopstvenu spavaonicu sa fensi prodavnicama bez ikakvog sadržaja. Gentrifikacija je taj čuveni izraz koji predstavlja fenomen “poboljšanja”, smanjenja “lošosti” a samim tim i alternativne kulture.

Zastadoh na momenat ispred svoje stare zgrade u Lafayette street, neugledne građevine koja će prije ili kasnije doći na red za rušenje, u kojoj su decenijama živjeli glumci, režiseri, umjetnici i ostali “čudni” likovi. Najpoznatiji stanar koji je tu živio jedno vrijeme je poznati glumac James Earl Jones, poznat po posudjivanju svog glasa za Dart Vadera, svima nama poznatog negativca iz “Rata zvijezda.

Moja supruga je unajmila stan par godina prije mog dolaska, rekla je kako u zgradi ima jako finog svijeta ali ima i par čudaka. Jednom mi je namignula okom kada smo ušli u lift sa nekim starim čovjekom sa debelim naočalama, izboranim licem, detektivskim šeširom i mantilom, kožnom torbom u ruci, pušio je lulu iako je to zabranjeno u zgradi, kao da ga je neko prebacio iz nekog špijunskog konspirativnog filma pravo u lift. 

Ed Victus je stanovao na 4. spratu, niko nikada nije ušao u njegov stan. Ako mu je bilo potrebno nešto donijeti ili prenijeti, odškrinuo bi vrata i provirio kroz pedeset lanaca. Niko nije znao koliko dugo je tu, čak ni stara Rose iz prizemlja koja je tu 50 godina i koja plaća $100 dolara kiriju, najmanju u gradu. Ponekad bi došla rodbina da ga posjeti ali oni su odsjedali u hotelu, nije bilo teorije da ih pusti unutra. 

Jedan dan začula se sirena hitne pomoći, popeli su se na 4.ti sprat i odnijeli Ed-a na ambulantnim kolicima. Nas nekoliko se sastalo u pidžamama da čujemo kakve su prognoze, hoćemo li i dalje sretati Ed-a u liftu i vešeraju u podrumu. Sutradan smo saznali da je Ed ipak podlegao moždanom udaru. Došla je policija na uviđaj i krenula je drama kakvu niko nije mogao zamisliti.

Svi koji su ušli u Edov stan i izašli napolje bili su razrogačenih očiju, u totalnoj nevjerici i konfuziji. Počele su da kolaju glasine o crtežima i slikama kojima je prekrio svaki centimetar svoga stana. I napokon, jedan od stanara, omanji muzički producent Dave, koji je uspio zaviriti unutra je odvezao jezik. Opisivao nam je najjače hard core eksplicitne scene koje je ikada vidio na nečijim zidovima, količina pornografije je bila zapanjujuća. Nama koji smo dobrog starog Eda susretali svaki dan taj je  opis zvučao nerealno. Ko bi rekao? 

Novi detalji o crtežima i detaljima koje je u stanu pronašla policija su konstantno dolazili, a i rodbina koja se pojavila da prihvati “zaostavštinu”. Sve to je trajalo nekoliko dana dok konačno nisu dovukli kontejner i rodbina je krenula da u njega baca sve što je smatrala za smeće, što se uglavnom odnosilo na Edov umjetnički opus. 

Kontejner su dupke napunili hiljadama slika i crteža. Prvo su beskućnici krenuli da ruju, da bi usred prevrtanja materijala obnaženi eksplicitni crteži krenuli da padaju na ulicu. Onda je unutra uletila mladež, za njima su došli i malo stariji da bi na kraju dana nastao totalni pandemonijum i grabež besplatne umjetnosti. Market je proradio, ljudi su počeli prodavati što su nagrabili, pojavila se i jedna galerija i gledala ima li tu nešto za njih. Došla je i televizija, neke poznate novine su objavile cijelu priču. 

Ed Victus, nakon svoje smrti je u roku od 48 sati od totalnog anonimusa postao meta interesovanja velikog broja ljudi i medija, njegovi radovi su mimo njegove

volje (svakako se više tu nije ništa ni pitao) našli mjesto na zidovima mnogih njujorčana. I kako je njegova priča stelarno i eskpresno došla na stranice lokalnih novina, istom brzinom se vratila nazad u ambise kolektivnog  pamćenja. Stara Rose, koja sada plaća “čitavih” $150 za svoj stan, iz kojeg bi je vlasnici zgrade tako rado istjerali i povećali rentu na $3000, teško da se može sjetiti kako su ti crteži izgledali. A možda i može. 

26.10.2019

Bećiri

 Niko, ama baš niko nije znao šta ga čeka u JNA. Svi smo znali gdje idemo i koji nam je VES, ali dalje od toga sve je bila enigma. Stariji su već ispričali sve svoje doživljaje; šta, kako, gdje. Ali džaba. Čak ni prvih par dana ništa nije bilo baš jasno dok desetari nisu nakon tople dobrodošlice sve preokrenuli u totalni napad na mozak i tijelo.

Neki dan sam sjedio u Sarajevu sa Šipkom, jedinim sarajlijom u PVO bateriji na Malom Lošinju s kojim sam proveo nerazdvojnih godinu dana, razne teme su bile na stolu. Prisjetili smo se gomile likova i događaja 1987-1988, smijali se i čudili apsurdnim situacijama u kojim smo se zatekli. U neka doba iskopasmo lik Naima Bećirija, seljaka sa ko zna koje planine na Kosovu, kojem je JNA došla najvećim dijelom kao odmor od svog svakodnevnog mukotrpnog posla na selu. 

Bećirija su odmah po dolasku nazvali “Talijan”, najvjerovatnije iz pogrdnih razloga. Nije znao ni riječi našeg jezika, sve su mu morali prevoditi. Izgledao je kao da je pao s marsa. Pogrbljen, hodao je kao pravi gorštak; noga ispred noge, preplanuo, sa ogromnim otvorenim očima i opuštenom vilicom. Kapu je nosio nabijenu preko velikog naboranog čela do samih obrva. Desetar Mirić, Bećirijev zemljak sa Kosova, je bio zadužen da ga drži na oku. A kada ovaj nije ništa kontao ili jednostavno nije htio da skonta, penjao se na drvo i tresao lišće da bi ovaj to morao da pomete. A onda bi ga tjerao da radi sklekove i nešto mu vikao na albanskom. 

Bećirija smo pazili i pomagali mu koliko smo mogli. A on bi na sve govorio “Po” ili “Čka bre?” (na albanskom “po” znači “da” a “čka” znači “šta”). Znao nas je dobro iznervirati jer je u svemu kasnio i vukao sviju u zaostatak ( i kolektivne sklekove). Nekad bi samo stao ispred tebe i ludački se smijao. Svaki obrok je prvo očima progutao a onda bi sočno zagrizao u krišku kruha. Nekad bi ga albanci primili u svoje društvo, ali ni oni nisu znali šta će s njim. On je jednostavno bio predaleko od sviju. 

Mučno je bilo gledati kako mu na njegovoj smjeni za čišćenje WC-a ubace pivsku flašu u čučavac pa onda on to mora vaditi rukom. Ruku na srce, i nama ostalima se to radilo. Čišćenje WC-a pod maskom sa posutom kiselinom i ribanjem četkicom za zube je bilo “moderno”. Ni kriv ni dužan Bećiri je na sebi imao pik kojeg se nije mogao otarasiti. U svom tom ludilu on je tiho skupljao svoje (a i odbačene) jutarnje marende (keks i sok), pakovao to i slao svojima na Kosovo. 

Nakon obuke poslaše Šipku, Bećirija i mene u prekomandu u Sinj da cijepamo stražu. Dok smo se truckali u kamionu za Split objasnio sam mu (ko zna kako) da je sada “džomba”, da više niko neće ništa da mu sere, da može da spava do 7 i da je najgore gotovo. Razvukao je ogromni osmijeh preko cijelog lica, zaglio me i sočno me poljubio. Nismo se pošteno ni raspakovali kad smo stigli a Bećiri se izvalio na krevet i krenuo da hrče.

Zastavnik Pandurević sa Sokolca kad se napije je pjevao (nije kliše nego istina) erotske pjesmice tipa “mala moja iz Drkanovaca šta li radiš kraj ovaca” dok nas je cinično podjebavao za koješta. I on je imao pik na Bećirija jedno vrijeme. Ali kako mu je uskoro postalo jasno da ovaj ništa ne konta, bacio se na Šipku i mene, tjerao nas da kosimo travu starom seljačkom kosom. Kako to nikad nismo u životu radili, mlatili smo po travi satima na užarenom sinjskom suncu. Čekali smo vikend da zbrišemo preko ograde u grad na picu u jedinoj piceriji “Borgo” gdje su vojnike kako-tako prihvatali. Jednom smo poveli i Bećirija koji nije imao prebijene kinte. Svoje plate je slao kući. Teško da ću zaboraviti dok sam živ kad je na moje oči prvi put probao picu, slasno zagrizao u povelik komad i to zalio Coca-Colom. Već se bio udebljao nekih petnaestak kila i bio je skoro neprepoznatljiv. Nigdje onog starog Bećirija koji je bio mršav kao grana. 

Pred sami kraj vojnog roka nas trojica smo bili najstariji vojnici i mogli smo da radimo šta hoćemo. Odlasci u grad su već postali dosadni, brojalo se “sitno”. Padale su recke u kalendaru i štrihirali zarezi na uprtačima. Pitao sam se šta će s nama biti kada se vratimo, a pogotovo šta će biti sa Bećirijem. Za razliku od Šipke i mene koje je čekao fakultet Bećirija je čekala stoka i oranica. Kakva je njegova perspektiva?

Ponekad kad se sjetim svega pitam se šta je sa Bećirijem. Šta radi, je li uopšte živ? Volio bi da ga odvedem u Peter Luger Steak House i gledam kako sočno jede pa liftom na vrh Empire State Building da ga slikam kako se smije. A možda nakon svega da konačno razmijenimo i koju rečenicu.

21/08/21

O panku i još koješta

 Konačno sam stisnuo petlju i prišao svom starom:

 “Stari…”

“Šta je sine?” Nije dizao pogled sa Saše Zalepugina koji je nešto govorio u to neko sivo nedeljno popodne dok se po mirisu dalo zaključiti da se u kuhinji krčkala sarma za 50 ljudi.

“Ja sam već neko vrijeme hašišar”

“Dobro”

“Treba mi para za bedževe”

“E to ne može. Dobio si već za ploču Motorheda”

“Ali tata…..”

“Ni jedne. Tvoja sestra mi reče da je od danas pankerka, hoće i ona bedževe. Stabilizacija je djeco, utuvite to sebi u glavu.”

Na klupi ispred tadašnjeg Điđikovca 5 se povazdan pričalo o muzici, ko je brži, bolji, ko se kako oblači, gdje se imaju kupiti toke, ko je šta profurao. Otkako se pojavio pank počele su razne priče, navodno postoje kojekakvi bendovi koji ne sviraju solaže. Tada još nisam dobacio do stranih pank bendova ali puštalo se na radiju dosta toga našeg, od Pekinške patke pa do Idola. 

Bio sam i ja u dilemama da li da ostanem hašišar ili da pređem u pankere. Ali u raji je samo Bure (Ahmed Burić) bio panker a svi ostali hašišari pa nisam htio da štrčim. Bure i Laza su se tu i tamo pojavljivali na klupi pravo ljuti i nabrijani, slagali su neke komplikovane priče o zaostalosti hard roka. Kolale su i priče da su neki hašišari ošišani na Skenderiji. Ma ko će sve to pofatati. A onda drama. Neko je pokraj ulaza u Buretov stan na zidu haustora urezao ključem povelik “peace” znak. Bure je danima tražio ko je to napravio da ga prebije.

Obilazak podruma po kojima su svirali raznorazni bendovi je bila dobra zanimacija koja nije koštala ništa. Na kraju probe bi se nas 15 utalilo za kuhano vino u Parkuši. Brko konobar bi nas izbacio kad bi napunili pepeljaru. 

Pankeri se nisu često viđali, mnogo više je bilo neoromantičara i šminkera koji su ipak bolje prolazili kod treba. Stajao sam par puta ispred Jockey-a i kontao da udjem unutra, ali nisam baš poznavao Šćetu, Švabu, Tadiju, Mujketa pa nisam htio da se blamiram. A nisam imao ni para za kafića.Pank je i dalje bio daleko od mene iako se sve u neka doba izmiješalo. Tek ponekad bi u Crvenoj galeriji, bašti Cedusa pustili sa videorekordera gomilu spotova gdje bi se zadesili The Stranglers (koji su kasnije postali jedan od mojih omiljenih bendova) i The Clash. 

Prvi koncert na kojem sam bio, a koji je zvučao pankerski, su bili Partibrejkersi u KUK-u. Sasvim slučajno sam došao na koncert jer je ispred klupe bilo pravo dosadno. Jedini koji je na sve to išao je bio Darko Jelisić, koji je u moj podrum za kiseli kupus znao donijeti Iris bas gitaru koju bi priključili na moj gramofon. Bubnjevi su bili totalna impovizacija od raznih kanti, šerpi, centrifuge veš mašine i mesinganog šećerluka od moje nane. I poneka kaca za kupus bi se iskoristila. Sve je užasno smrdilo a i zvučalo ali to nije bilo važno. Važno je bilo što više odsvirati prije nego nas komšije otjeraju. 

Mnogo godina kasnije, nakon gomile bendova u kojima sam svirao, došao je i red na najgori. Sasvim slučajno smo se nekim čudom našli Bure Zlatar, Čola, Darko i ja. Naime, bio je najavljen neki koncert ispred katedrale (razglas Ljubiše Racića) i falio je bend da popuni prazninu. Na brzinu smo napravili 5-6 pjesama za vikend i jedva smo čekali da se skinemo goli do pasa na -2. Ime za bend je već postojalo: Sikter! Ideja je bila da svojom muzikom otjeramo što više ljudi od stejdža. Tekstovi su nam bili baš odvratni a muzika još gora. Nakon svega ta 1990 godina je svakako bila propast svega pa smo upali ko prst u govno. Izašli smo pijani i drogirani nakon benda TNUP (Oleg, Džarma, Redžić mlađi i Bojan Mastilović) koji su se upravo raspali na stejdžu. Krenuli smo da padamo i posrćemo,braća Tadić su krenula sa šutkom,a publika nas je pljuvala i gađala pivskim čepovima dok smo pokušavali da se sjetimo pjesama koje smo dan ranije napisali. Sve skupa je bio odron ali smo ipak uživali u tome. Desetak dana kasnije prilikom svečanosti u diskoteci “Monument” u stadionu “Koševo” smo sa večeri maturanata medicine nakon par pjesama uspjeli otjerati komplet publiku. Nakon tog uspjeha bend se zasitio i prestao sa radom sve do sredine 1993. 

Ratni Sikter sa Rogijem na gitari umjesto (najjačeg) Čole je nastavio sa tradiciom predratnog, ali je ubrzo Darko na liniji ostao bez šake pa je otišao vani na liječenje. Umjesto njega je za bubnjeve došao Faris. A onda je i Rogi otišao a došao Eso. Atmosfera se krenula mijenjati i bend je postao muzikalniji, umjesto totalne anarhije počele su se slagati i melodije. U jednom momentu se sve izmiješalo, od Sex Pistolsa do Boney M-a. Htjeli smo da budemo sve što smo mogli zamisliti jer smo u ratnom okruženju imali samo maštu i instrumente. A tu su bile i mlade generacije koje su htjele svoj moshpit i šutku, pa smo im i to dali. 

Sad kad sve to posmatram sa ogromne vremensko-prostorne distance čini mi se da je mnogo toga ostalo nedorečeno. Nije bilo dovoljno vremena i prostora da se sve kaže i odsvira. Stotine bendova nikada nisu napustili svoje podrume, a  neki su ipak dobacili do top liste Radio Zida.

Kad bi samo zidovi sarajevskih podruma mogli da pričaju…

21/11/24

Park

July 27, 2014 at 1:22pm

Igra sa ostalom djecom bi znala dosaditi, gađanje sa puhaljkama i bobicama bi stalo u neka doba kad bi neko fasovao bobicu u oko, partizani protiv nijemaca zahtijevaju fizički i emocionalni napor i bitke kratko traju, klikere izgubis odmah od starijih i boljih, na ping-pongu (šperi ukradnoj sa gradilista u sred noći) ne mozes doci na red, paljenje čvoka slabijim od sebe se zavrsi plačem i urlanjem roditelja sa prozora, kradja "Toblerone" čokolada u "Dragstoru" je postala opasna sa novim poslovodjom Mitrom, fudbal bi bio prekinut od strane komšija čim bi bio započet, ukratko, ostalo je samo pentranje po drveću i garažama (čitaj: krađa voća) i konstantno pokušavanje da nešto slažeš ili izmisliš što će te izdignuti u očima drugih.

S vremena na vrijeme bi se odgegao u obližnji "Ei Niš" iza Doma Milicije, servis za popravljanje i prodaju televizora, gdje bih uzeo sa njihovog smetljišta pored trafo stanice jednu od odbačenih velikih kutija i spustio se u veliki park. Pronašao bih najgušće žbunje i u njemu od kartonske kutije napravio "kuću". Čakijom bi izrezao prozore i vrata.Trknuo bi nazad do svoje stvarne kuće i iz frižidera nagrabio klope, vratio se do svoje "vikendice" i unutra slasno pojeo ručak, pročitao novog Zagora. Uživao sam u izolaciji od drugih u svojoj tajnoj logi. Kad bi mi sve to dosadilo, doveo bih nekog od raje, koji bi inspirisan mojim dostignućem takodjer otisao do "Ei Niša" i donio svoju "kuću". Ubrzo bi se tu stvorilo čitavo naselje. Čak su se donosili i lonci, kuhale su se viršle. Sve je to kratko trajalo dok ne bi pala kiša i sve smočila ili bi pak došao parkaš i zaganjao nas, psujući i gađajući nas kamenjem, znajući da će on sve to smeće što smo ostavili iza sebe morati sam počistiti.

Nikad mi nije bilo jasno zašto su me parkovi privlačili, čak i ono što je po parku znalo biti obskurno. Za većinu ljudi park je nešto kroz šta se prođe na putu za posao i nazad, par dunuma drveća i trave između betonskih zgradurina. Za druge park je mjesto za kratki odmor, malo prileći na travi (izmedju psećih drekeca) i opustiti se, nacugati se sa rajom prije odlaska u diskoteku, pofatati se sa djevojkom na klupi u nedostatku adekvatnog prostora za takve stvari, odgovarajuće mjesto za šetnju pasa i igranje s njima. Park je i lokacija idealna za raznorazne manijake i seksualno opterećene likove, magnet za djelatnice najstarijeg zanata. Park je najposjećeniji od strane srednjoškolaca koji svrate na putu kući u daleka prigradska naselja. Pri tom izvode kerefeke i majmunišu se ispred cura koje se kikoću. Za vrijeme priče bi urezivali imena u klupe i pljuvali na sve strane. Uvijek ih je bilo lako primijetiti: prtili su kese sa knjigama, u tamnoplavim školskim keceljama išaranim hemijskim olovkama. Momci su uvijek vukli školske knjige u pohabanim "Lord", "Milde Sorte"i "Marlboro" kesama kao da je u pitanju smeće, dok su ih djevojke čvrsto privile uz grudi. Svi su imali neke izlizane tene, uglavnom duboke, crne, firme "Puma". Frizure "fudbalerke" (na zapadu poznate kao Mullit) su bile tih godina jako popularne, kao i pirgave teksas jakne sa natpisima Accept, Metallica, Iron Maiden, Divlje Jagode... 

U svakom žbunju u parku bi bilo barem jedno govno (najčešće više njih) i par iskorištenih stranica "Oslobodjenja". Neko bi se zaista "oslobodio" i rasteretio, mada mi nikada nije bio jasan taj poriv: pored toliko toaleta po cijelom gradu neko bi odabrao tu opciju. Našim ljudima je inače neprijatno bilo šta pitati zbog tog nekog paranoičnog stanja svijesti u kojem bi se "neko nekom zamjerio" ako bi upitao bilo što. Eventualni negativan odgovor bi bio jako neprijatan, koji bi pogodio pojedinca, pa je bolje i lakše ništa ne pitati i pokušati pronaći neku alternativu: U najbližem žbunju. Pri tom, lokacija je jako bitna, tražilo se nešto što je blizu ali ipak dovoljno sakriveno. Neki u strašnoj žurbi nisu imali izbora, pa su to obavili tik pokraj staze ili klupe, koristeći lišće i travu umjesto "Oslobodjenja" (najgore su prolazili parkovi koji su se nalazili pokraj autobuskih stanica). Žbunje je bilo i idealno mjesto za odbačene olovke, razbijene pivske flaše, poneku plastičnu kesu sa smećem, polomljene igračke, odbačene pelene, stare krpe, zgužvane časopise, komade kruha i opiljaka od salame. Mogao se pronaci i poneki novčić, uglavnom oni od 50 i 20 para, mada bi se poneka papirna od deset dinara sa likom Alije Sirotanovića znala ukazati za one malo sretnije. Bilo je tu i opasnih stvari, narkomani su znali baciti šprice na koje bi se moglo nabosti, polomljeno staklo je takodjer bila stalna opasnost. Ipak, najgore je bilo kad iz žbunja iskoče trojica jalijaša i krenu da te marišu iz dosade, eventualno ti ukradu nove tene ili "Unisef" walkman sa svježim baterijama.


Svaki put nakon redovne posjete svom psihijatru prolazim kroz Morningside park u Harlemu, koji me po svojoj strukturi neodoljivo podsjeća na veliki park u Sarajevu. Obično sam u žurbi pa samo proletim kroz park ne primijećujući ništa. Ponekad u trku bacim komad sendviča patkama i kornjačama koje nesmetano plutaju u vještačkom jezercetu sa vještačkim vodopadom. Samo ponekad, kada žurba popusti, krenem da zvjeram naokolo, primijećujem smeće, vjeverice, ljude kako cugaju na klupi, djecu kako igraju bejzbol, parkaše kako piče u svojim bučnim traktorčičima, primijetim i ponekog kako piša ispod stepenica na izlazu iz parka.

Neki dan nakon uspješnog seshion-a kod psihića izletih napolje kao na krilima. Uđoh u park i iznenada se osjetih kao dječarac, prodisah punim plućima. Pogledah desno i lijevo, zakoračih van staze prema žbunju. Osjetih se zaista slobodan, iako mi bi malo neprijatno ako me neko ugleda kako ulazim u žbunje sa ko zna kakvim namjerama. I tako, krenem da zvjeram naokolo i odmah naletim na zarđala kolica iz samoposluge bez jednog točka, puna odbačenih, pokvarenih kuhinjskih aparata koje je neki homeless guy tu ostavio. Zakoračih još dublje u mnogo gušće žbunje, pazeći se pri tom "nagaznih mina". Nakon proboja kroz "prašumu" izbih na mali proplanak, dovoljan da se na njemu postavi jedno ćebe, koje se (ne lezi vraže) tu i nalazilo. Sjetih se odmah one stare:

Malo soli da ne boli,
malo ulja da ne žulja.
Jedno ćebe da ne grebe,
pa da vidiš kako bata j…

Oko ćebeta su se nalazile stotine iskorištenih kondoma, neki obješeni preko grana drveća kao svojevrsne uspomene na te neke posebne trenutke, istaknuti kao neki specijalni trofeji.  Neko tu očigledno dolazi već dugo vremena, i  ko zna koliko je osoba angazovano na toj "radnoj akciji". Osjećao sam se prilično neprijatno, upao sam u nečiju privatnost koja se ipak nalazi na javnom mjestu, ako se taj dio parka može uopšte tako nazvati. Bilo je tu i praznih konzervi piva, masnih papirnih McDonalds vrećica, i još nekog uobičajenog smeća koje nije smetalo likovima koji su na tom mjestu radili one stvari. Prioritet je bio na ćebetu samom, sve ostalo okolo bi u vihoru akcije bilo totalno nebitno i neprimijetno.

Izađoh nazad na stazu i umalo se sudarih sa nekom starom gospodjom sa ljubičastim šeširom koja se prepala posmatrajući me kako iskačem iz žbunja (prepadnem se i ja kad se pogledam u ogledalo). Ona je zastala, a ja sam brže-bolje, (Puf-Pant!) kao u nekoj epizodi "Alan Forda", s određenom dozom neprijatnosti pobjegao sa mjesta zločina. Možda je gospođa nakon što sam napustio park ušla u to isto žbunje da provjeri šta sam ja to tamo radio, pa je možda ugledala scenu koju sam i ja ugledao, eventualno poslije otišla u policiju da prijavi ćelavog debeljka koji je u parku napravio perverznu logu, u kojoj radi neke grozne stvari na najprljaviji mogući način.  

Na svoj gramofon ne stavljam Kardeljevo nego Ploče...

June 1, 2014 at 11:58pm

Oblačio sam cipele, sestra je motala šal oko vrata, stari je već stajao na stubištu i čekao, mama je provjeravala šminku u kupatilu a majka je sjedila na šamarlici i čekala da se da znak za polazak. Trebalo je samo da se spustimo niz Djidjikovac do ulice Kralja Tomislava, do prve zgrade sa desne strane na početku ulice gdje su stanovali dajdža Alija i strina Marina. Mi smo po običaju već kasnili na večeru, osjećala se lagana nervoza u zraku. Krenuli smo lagano niz stepenice, pa pored obdeništa "Mladen Stojanović" nizbrdo. Svratili smo do cvjećare kod Koketa da kupimo karanfile, da ne dodjemo "mašući rukama".

Jedva smo se ugurali u stari drveni lift firme "David Pajić-Daka" u kojem su sva dugmad bila spaljena upaljačima, lampice koje su označavale spratove izbijene, a imena kojekakvih likova urezana nožem su bila baš lijepo osvježenje. Poneka zalijepljena žvaka i polusastrugana naljepnica nekog fudbalera je remetila harmoniju drveta, dok se lift lagano cicao desno- lijevo, uz prigušeni zvuk masnih kotača koji su se vrtili dok nas je sajla povlačila prema gore. Lift je naprasno stao, otvorili smo prva vrata i gurnuli druga. Mehanizam za zaustavljanje nije baš najbolje radio pa lift nije stao u ravnini sa spratom, izgledalo je kao se moramo popeti uz jednu malu stepenicu. Spustio sam pogled prema podu i sablasno primijetio procjep izmedju lifta i sprata, ambis iznad kojeg smo stajali je bio zastrašujući. Neko je pritisnuo veliki šalter za svjetlo, koji je nekim čudom svijetlio u mraku, još ga niko nije razbio.



Nakon što je pala klopa, dajdža je s ponosom upalio svoj tek otpakovani gramofon "Tosca 15" i stavio Čajkovskog. Onda se zamišljeno zagledao u plafon, možda se prisjećao mladalačkih dana provedenih u Rusiji kada je bio tinejdžer, stažista, na oficirskoj obuci u "crvenoj armiji". Muzika se slušala, niko nije ništa govorio, svaki ton na najnovijem stereo gramofonu je bio spektakularan. Nakon što se ploča preslušala, svi su uzdahnuli i život se nastavio. Zatim se upalio televizor s kojeg je krenula da brunda neka emisija o politici u kojoj su neki likovi nešto jako važno objašnjavali, dok su se posljednji komadi kruha umakali u preostali saft od sarme i pavlake. "Aljoša"! (tako je strina zvala dajdžu) De daj Neši ono što smo se dogovorili." Dajdža je otišao u drugu sobi i iz nje sa osmijehom na licu  iznio njihov stari gramofon. Shvatio sam odmah šta to znači. Vrisnuo sam od sreće, dobio sam konačno ono što su svi imali osim mene.

Dogegali smo se punih stomaka nazad kući uz brdo a da pri tom nisam ni osjetio težinu gramofona. Prvi sam upao u kuću, sa cipelama na nogama (svetogrdje) preletio do svoje sobe, otvorio poklopac "Grundig"gramofona u kojem se nalazio zvučnik. Izvadio sam kabl i uključio u struju. Gurnuo sam zvučnicu u desno i disk je krenuo da se okreće, praćen zujanjem iz zvučnika. Ali, nisam imao nijednu ploču. Morao sam čekati do sutra da nekako izmolim pare pa pravac "Jugoton". 




Držao sam pare čvrsto u džepu dok sam bukvalno letio prema prodavnici. Unutra je bila gužva, gomila "hašišara" se gurala oko pulta da vide šta je to novo stiglo, ploče su se okretale da se pročita šta sve piše, ko šta svira, da se vide slike grupe iz unutrašnjosti albuma. Albumi su bili fascinantni. Svaki omot je bio na svoj način magnetičan, vanvremenski, magičan. Gledao sam u druge,slušao kako se raspituju kod prodavačice ne bil mi to pomoglo da odlučim šta da kupim. Prošao je možda sat vremena a ja nikako da pokažem prstom šta želim.  Na kraju izbor je pao na dva omota. Prvi je bio "Deepest Purple" sa Fenderom Stratokasterom iz kojeg frcaju iskre, a drugi "Hot Legs" od grupe Chicago. Mislio sam se i mislio i nekako mi se omot od Chicaga ipak više dopao, pa sam ponosno zamolio prodavačicu da mi tu ploču stavi u kesu. Duh je pušten iz boce i ploče su krenule da se gomilaju na polici. Prestiž je također bio u pitanju, pa je kolekcija rasla prilično brzo, iako mi ni dan danas nije jasno kako sam za te ploče nalazio pare.



Postojao je neki kriterij po kojem su se birale ploče koje će biti licencirane, štampane i na kraju prodavane narodu. Država je kuburila sa devizama pa nije bilo govora o uvozu stranih ploča, sve je moralo biti štampano kod nas. U nekoj mračnoj i zadimljenoj prostoriji su sjedili muzički kritičari i producenti i vijećali koja će ploča proći a koja neće. Sretnici koji su imali para su poručivali ploče iz inostranstva koje su obično dolazile običnom poštom nakon mjesec dana. Neko bi donio neku (milionitu) fotokopiranu listu albuma sa nekom adresom u Londonu na koju kao pošalješ u koverti funte pa ti oni pošalju ploču (HA!). To bi se tim sretnicima brzo isplatilo, jer posjedovati nešto što niko nema značilo je za finu lovu drugima snimati kasete sa "prvim snimkom".

Kasetofon (naravno) nisam imao, tako da sve sto sam mogao slušati su bile ploče. U neka doba sam u komisionu kupio "Unisef" vokmen umjesto novih adidaski, koji je na četiri baterije imao snagu da dvaput prevrti kasetu prije nego grupa krene da zavija. Tu je pri ruci bila i olovka, koja je služila za premotavanje kaseta, trošiti baterije na premotavanje je bio luksuz. Ipak, ništa nisam mogao snimati...osim na neki stari mono"Phillips" magnetofon iz 50tih koji je tata dobio od ujka Marija, težak tri tone, koji je mogao snimati samo na mikrofon.



Jednog dana starom je pukao film od mog kukanja i plakanja i vratio se kući sa "Saba" kasetofonom. E tu sam već preko lica razvukao osmijeh kojeg je nemoguće opisati (iako sam sutradan već ljubomorno gledao u radnji kasetofone firmi "Sharp", "JVC" i "Sony"). Čak je i zvuk bio pristojan, iako su moje kasete bile uglavnom "Orwo", "Iplas", "Diskoton". O nekoj TDK SA-X90 METAL sam mogao samo mastrurbrirati. S vremenom kasete su postale jeftinije pa se mogla priuštiti i poneka "Maxell" 60 Normal. Samo što sam skupio pare za "liniju", kad se pojaviše CD-ovi. Valjalo je opet početi ispočetka...

Moja velika kolekcija ploča je stajala na policama i skupljala prašinu. Gledao sam u njih svaki dan dok sam slušao CD-ove, ali nije mi padalo na pamet da ih prodam. Toliko sam ih puta preslušao, vrtio do besvijesti, postale su dio mene. Neke ploče sam morao ponovo da kupim jer sam ih bukvalno sastrugao slušanjem. Neke sam pak dobio za rodjendan od dragih ljudi, koji su kupili ono što se njima dopalo (ne i meni) ali su ipak ostale u kolekciji kao dio cijele priče. Par ploča je završilo na posudbi kod braće Grin, koji su na njima rezali kruh i puter.

Jedan dan je granata od 120mm roknula u stablo ispred mog prozora, a veliki usijani geler je supersoničnom brzinom prošao kroz sve ploče kao kroz paučinu, probio zid i završio u primaćoj sobi. Sve je izgledalo konceptualno, kao da je unaprijed zamišljeno od strane poznatog umjetnika Gordon Mata-Clark-a i odlično izvedeno.

Ne sjećam se sahrane svojih ploča, nije za to bilo vremena.

Popravak

April 17, 2014 at 2:29pm

PublicFriendsOnly MeCustomClose FriendsotvorenjeSee all lists...Škola Primijenjenih Umjetnosti, SarajevoSkola Primjenjenih Umjetnosti SarajevoSkola Primjenjenih Umjetnosti SarajevoRijksakademie AmsterdamNew York, New York AreaFamilyGo Back

Nešto se zadimilo iz televizora, kvrcnulo, odjednom je nestalo kaubojskog filma, koji se iz kompletne slike sabio u jednu svijetlu tačku na sredini ekrana koja je postepeno nestajala, bas kao neka daleka galaksija milijardama svjetlosnih godina daleko od planete zemlje, koju je polako i sigurno, uz nezamislive gravitacione sile, progutala strasna crna rupa. John Wayne samo što nije vodom polio lice pijanog šerifa (kojeg je glumio Dean Martin), ičupo ga iz alkoholne krize I zatim spasio gradić od zlih momaka, malo je falilo da odem na spavanje sretan. Iz  usta svih ukućana se oteo uzdah, a stari je nešto I opsovao. Svi smo se zagledali kao da ništa drugo osim televizije ne postoji. Televizor se polako hladio, uslijedio je razlaz: ja I sestra na spavanje, baba takodjer, stara u kuhinju da napravi tulumbe, a stari je kao I obično u momentima kada na TV nije bilo ničega dograbio neku knjigu I krenuo da čita. 

Sutradan ujutro stari je nazvao telefonom Jozu, starog kućnog prijatelja koji radi na televiziji, a koji inače popravlja TV releje po planinama. Jozo je mogao popraviti naš “Rudi Čajavec” (lafo sa “Grundig” dijelovima), a ja sam se u sebi molio da se televizor proglasi mrtvim I da kupimo novi sa daljinskim, jer sam daljinski uglavnom bio ja. Jozo je rekao kako upravo ide negdje na neku planinčugu da nešto popravlja tako da od njega nema ništa. Sva sreća pa je naš komšija čika Bato (koji je živio na spratu ispod nas) znao sve o elektronici I ljudima koji se s time bave pa nam je preporučio “najboljeg majstora u gradu”. 

Još par dana smo morali provesti u agoniji bez crtanih filmova u 7:15, bez dnevnika TV Novog Sada sa špicom zemaljske kugle kako se vrti, bez Saše Zalepugina ili pak udarne emisije crnogorske televizije I njihove famozne uvodne špice u kojoj neki brko crnogorac nekoj curi na uho saopštava: “Da te pitam!”. Falio je I Stevo Karapandža, koji je oduševljavao moju mamu, koja ipak nikad nije ništa skuhala kao on, bio je samo dovoljno markantan I ležeran,

skupljao je  uzdahe žena koje su smatrale da je njegovo baratanje kutljačama I šerpama jako elegantno I sofisticirano, kako bi se svaki muškarac trebao na njega ugledati. Stevo, naravno, nikad nije oprao suđe pred kamerama, što bi mu dalo epitet šmoklje ili papučara. 

Došlo je I to dugo čekano popodne. Majstor je pokucao na vrata, a svi smo se poredali po kućnoj hijerarhiji. Mama je sa širokim osmjehom otvorila vrata I rukom pokazala majstoru gdje može okačiti kaput. Dobio je najbolje papuče koje smo imali u kući, prošao je sa svojom crnom kožnom torbom kroz hodnik, ušao u dnevni boravak koji je specijalno za njegovu priliku bio posebno usisan, meza I piće su već bili na hastalu. 

Majstor nije gubio vrijeme. Ništa nije progovarao, kao pravi profesionalac, gledao je u televizor I već imao jasnu sliku šta bi tu moglo da bude pokvareno. Srednjim prstom je gurnuo prema vrhu nosa svoje debele naočale, stari mu je pomogao da se stol sa televizorom odgura od zida da čovjek može otvoriti veliki prašnjavi poklopac, na kojem su bili od[tampani razni znakovi za opasnost koji su prepadali I one najhrabrije. Tu se našla I šamarlica za torbu, dodatna lampa da majstor može bolje vidjeti šta radi. Pritisnuo je dugme na televizoru, koji nije reagovao. Tu je podigao obrve I uzdahnuo, izvadio šrafciger, lemilicu I neku spravu za mjerenje struje I krenuo vrti šarafe, skida poklopac i gleda u unutrašnjost televizora.

Mene je uvijek interesovalo kad neko nešto popravlja, umjesto da se igram s djecom često sam “pomagao” čika Bati da popravi neko auto što je radio iz hobija za svoje prijatelje iz banke. Znao sam tu I tamo dodati gedoru, ali sam uglavnom posmatrao kako se skida karburator, sistem za paljenje, slušao sam verglanje I usput kamenjem gadjao mačke koje su se s vremena na vrijeme pojavljivale. 

Mama je donijela kafu za majstora, koji se već duboko zakopao u televizor. Ja sam provirivao iza ledja svog oca , koji je (logično) imao najbolji pogled na situaciju. Posmatrao sam sve te diode I tranzistore koje je majstor izvadio, sve je to izgledalo tako fantasticno I daleko, kao da popravlja svemirski brod a ne televizor. Lemilica je uveliko pravila krugove žutog dima koji su se postepeno miješali sa plavo/zelenim duhanskim dimom, stvarajući tešku atmosferu u kojoj niko ništa nije progovarao. 

Majstor bi tu I tamo otpio gutljak kafe iz fildžana, koja mu je na posebnoj tacni bila servirana na samom televizoru. Popravak je potrajao, I neka čudna nervoza se počela stvarati. Ali, na svu sreću, majstor je bio najbolji u gradu, tako da je strpljenje ipak imalo opravdanje. U neka doba banule su kroz vrata nepozvane neke komšinice koje su počele da postavljaju pitanja majstoru za svoje televizore. Majstor je polako privodio posao kraju, a mama je uspjela da u medjuvremenu napravi pitu, koja je vrela postavljena na stol. Komšinice nisu ništa čekale, odmah su prstima krenule da ćopaju vruću pitu prije nego je majstor zvanično oglasio završetak radova. 

Majstor se sageo, uključio TV u struju, pritisno ogromno crveno dugme I na ekranu se ukazala Mebrura Topolovac, koja je čitala neko saopštenje o zasadima repice u Semberiji. Uslijedio je aplauz I oduševljenje, a majstor je skrušeno,u stilu nekog velikog violiniste, gestom ruke koju kao da je vježbao pred ogledalom, oduševio sve prisutne. Zatim je otišao do banje da opere ruke, gdje ga je čekao nov novcat sapun I peskir. Nakon toga se vratio dominantno pognuto u glavnu sobu u stilu rutavog Andre Knege (nakon što bi dotični košarkaš opalio rampu nekom beku koji nije bio dovoljno brz na šutu). Stari je sipao rakiju, a majstor je zamezio. Uslijedila su pitanja o prirodi kvara, a on je pokušao šturo (nevoljno) da objasni detalje u pauzama ubadanja čačkalicom u suho meso. 

Majstor je zatim pogledao na sat, što je svima dalo jasnu poruku. Ustao se, vratio svoj alat u torbu, zakopčao je I krenuo niz hodnik u pravcu izlaza. Stari ga je pratio I nešto tiho s njim komunicirao. On mu je nešto rekao na uho, a stari je zabrinuto podigao obrve, okrenuo se prema zidu da niko ne vidi, čulo se šuštanje novčanica. Vrata su se zatvorila, kompletna avantura je bila gotova; do slijedećeg popravka. Ja sam od sreće već šaltao obadva postojeća kanala, komšinice su dovršavale pitu, a stari je zabrinuto gledao u nekom nepoznatom pravcu, razmišljajući vjerovatno o kupovini novog televizora, jer je vjerovatno slijedeći popravak ovog starog bio odveć “nerentabilan”. 

Za rodjendan sam dobio komplet “Mehanotehniku” na poklon, konačno sam I ja zavrtao I odrvtao šarafe, spajao motore sa strujom, rastavljao Ih I spajao, sve oko struje me interesovalo. Nekoliko godina kasnije, I dalje fasciniran elektrodogodovštinama nagovarao sam svog oca da me preko štele (radio je u upravnoj zgradi “Energoinvesta”) upiše u tada elitnu drugu gimnaziju. Stari je to mogao bez problema učiniti, no postojao je jedan veliki problem: imao sam keca iz matematike svake godine, išlo se na produžnu, pa na popravne, ljeta su se provodila uz nastavnika koji je uzaludno pokušavao da me pogura dalje od razlomaka. Moji snovi o spajanju žica, popravljanju televizora, kompjutera I sličnih stvari su morali biti zamijenjeni nečim realnijim: bubanjem u kamen, gnječenju gline, mrljanjem boja, šaranjem po papiru, pušenjem u školskom WC-u I bježanjem s časova, ispijanjem čajeva u ćumezu uz masne viceve I težak duhanski dim.