Friday, November 13, 2026

Iza Doma milicije

Kao klinac volio sam se družiti sa starijima od sebe, bili su pametniji i viši. Bilo je moćno biti sa nekim ko je jači od tebe i ko te može štititi od drugih ako zatreba. Povrh svega, meni djavo nikada nije davao mira, vazda sam se petljao u sve i svašta. Kad god je neko popravljao motor ja sam dodavao kliješta, kad je majstor popravljao TV ja sam palio igasio struju, kad su radnici farbali zgradu ja sam dodavao kante sa bojom i išao po mesne doručke, cigare i pivo. Jako često sam slušao svoje vršnjake kako prepričavaju svoje dogodovštine sa starijima, i opisuju njihove podvige. Svega je tu bilo, nikada nije bilo dosadno sa odraslima. Želio sam da što prije odrastem da bih i ja mogao da radim sve što mi padne na pamet. Jednom prilikom su me pitali drugari hoću li da im se pridružim u novoj avanturi. Ide se uvečer sa starijima iza Doma Milicije da se gleda. “Šta se gleda?” pitao sam. “Gole balerine, budalo!”, reče neko stidljivo sa podsmjehom.

Tih dana je mnogo predstava igralo u Domu Milicije. Program je bio zaista bogat, a sjećam se da je posebnu pažnju privukla predstava “Omer Paša Latas” sa Josipom Pejakovićem

u glavnoj ulozi. Dosta raje iz kvarta je išlo da gleda predstave, imao se osjećaj da je to pozorište “naše” jer smo živjeli pored njega. Bilo je dosta baleta tih dana, što se itekako odrazilo na učestalo gledanje “predstava” iza zgrade, kroz prozor svlačionice.

Prešli smo ulicu i krenuli prema procjepu izmedju Doma Milicije i susjedne zgrade. Pre skočili smo žičanu ogradu sa bodljikavom žicom na vrhu, tu su već bili Jota, Mićo, Kemo i još par likova i uveliko su kužili šta se dešava unutra. “ŠŠŠŠŠ! odmah su nas upozorili čim smo se pojavili. Buka je mogla sve upropastiti. Prozori svlačionice su bili prefarbani izvana i neko je sastrugao boju na nekoliko mjesta tako da se moglo komotno viriti unutra. Izmedju zgrada je bio povelik procjep tako da se moralo paziti gdje se staje. Na dnu je bilo dosta smeća, razbijenih flaša i vode, i ko god bi upao dole, ne bi se veselo proveo.

“Joj sisa, jebem ti sunce!” uzviknu potiho kroz zube Jota. “ Daj da vidim!”, graknusmo svi ko jedan. Počelo je guranje i bitka za jednu malu rupicu, jer su druge bile zauzete od ostalih starijih momaka, kojima nije padalo napamet da nama mladjima ustupe mjesto ni za par sekundi. Nakon dosta komešanja, došao je i na mene red i prislonio sam glavu uz staklo. Sa tog mjesta se nije dobro vidjela cijela prostorija, vidjeo sam samo dva metra

ispred sebe prema dole, gdje je jedna starija podebela gospodja u čipkastom grudnjaku i velikim gaćama sjedila na stolici i gledala se u ogledalo sa mnogo žarulja. Drugi su imali mnogo bolje poglede i moglo se vidjeti mnogo više i dalje. Gledali su kako balerine izlaze ispod tuša i brišu peškirima vodu sa ledja, grudi i naravno, izmedju nogu. Stvar je kulminirala i uzbudjenje je sviju zahvatilo.

“Jes´ mi se napuc´o!” reče jedan od starijih, pokazujući prstom na ispupčenje na trenerci. Meni nije bilo jasno o čemu se radi, za mene nije bilo nikakve logike u svemu tome. U neka doba neko je iz zajebancije glasno graknuo ne bil´ iz pakosti zajeb´o sviju:

“DAAAJJJJJJJ SISEEEEEEE!. Neka balerina je vrisnula i krenula da urla odozdo. Svi smo se usrali i krenuli da panično preskačemo ogradu i bježimo u mrak Điđikovca. Onda smo sjedili na klupi i smijali se onome što smo vidjeli. “Predstave” nisu trajale dugo poslije toga, počeli su da dolaze oni mnogo stariji i da donose neke kurtone. Došla je i milicija i stvar je bila gotova. Prozore su zatim prefarbali iznutra.

Nakon toga se išlo sa starijima viriti u napušteno obdenište “Mladen Stojanović” (sadašnja Francuska ambasada) gdje su u neka doba počeli da dolaze parovi koji nisu imali gdje da se “druže”. Mi smo čekali ispred obdaništa dok neki par ne bi ušao unutra, pa smo se zatim lagano ušunjali za njima i slušali šta to oni rade. Nakon nekog vremena i to dosadi, pa smo obično razbijali flase od zid dok su ovi ležali polugoli na kartonskim kutijama. Onda

bi nas muški akter zaganjao i to je bila super avantura, mada bi neko znao biti uhvaćen i popiti pokoju pljusku. Sve je to bilo jako zabavno dok nije opet došla milicija, sve rastjerala i udarila lokot na vrata.


Saturday, February 21, 2026

Fudbalski spomenar


Bio sam baš klinac kada sam trčao kroz stan i na sav glas vikao «Jankoviiiićććć». Cole Janković je igrao u Zvezdi, bio jedan od najboljih igrača u timu ranih sedamdesetih, spiker na TV je njegovo ime toliko puta urliknuo da sam ga i ja zapamtio i «koristio». Kasnije su na red dolazili i drugi; od Drage Vabeca, preko Mehmeda Buze, Kustudića, Vorotovića, Kuzeljevića, Ćirića... Imena fudbalera su  svojevrsno čudo, lijepe se i kada neko ko uopšte ne prati fudbal zna o kome se radi, gdje taj igra. Tu naravno dolaze i epizode i izvan terena: ko se napio u kafani pa istrčao na teren, ko se potukao, napisao knjigu, otvorio izložbu slika, prokockao sve, kupio svijetlo-plavog „Golfa“, naručio „srneća leđa s dosta hljeba“. Fudbalska trivia nam je podjednako bitna kao i ono što se na terenu dešava, jer fudbal je ipak život za sebe, mjesto pada i uspona, tragedija i veselja. Fudbaleri su na kraju dana obični ljudi kao i svi ostali, svoje najbolje dane dožive na terenu, a neki i izvan njega. 


Moja fascinacija imenima je vremenom prerasla u opsesiju, a nisam bio jedini. Moke je znao svakog igrača iz svake republičke lige, bilo je bitno znati ama baš sve jer u suprotnom si levat. Bilo je i onih koje fudbal nije interesovao, takve smo teško mogli razumjeti. Stari me još kao klinca vodio na Koševo i tu nije bilo mogućnosti za izbor tima, nužno pitarstvo je bilo jedina opcija. Ali sjećam se kao jučer urbanog mita da je Sead Gruda, golman Sarajeva, pao na pivsku flašu koju je neko bacio sa tribina i isjekao se. Njegovo ime sam odmah zapamtio; bilo ga je lako zapamtiti.


 
Imena su se redala, sve se pamtilo. Ko bi zaboravio Boruta Škulja, Damira Desnicu, Serđu Makina, Maura Ravnića, Matrljana, Malbašu, Škerjanca? Meni je FK Rijeka bila simpatična baš zbog čudnih imena, ne toliko zbog dobrog fudbala kojeg su igrali tih godina. Olimpija je također baštinila sve i svašta, od Popivode preko braće Ameršek, Domadenika, Voljča, Kataneca. Svaki tim je imao svoje zapažene fudbalere čija su se imena lijepila. Neki su se fudbaleri pamtili po fizionomijama. Ko bi ikada mogao zaboraviti lice Radeta Paprice iz Želje? Nije na teren istrčao ružniji fudbaler na svijetu. Nisu mnogo zaostajale ni kolege iz tima. Bahtić, Baždarević, Čipe, Žvaka; kao da ih je neko istovario iz žutog FAP-a 13. Ni sa druge strane Miljacke nije bilo mnogo bolje. Pape, Čobo, Janjoš, «lav sa Romanije» Miloš Đurković.


 

Priština je onda strmoglavo upala: Cana, Kujtim Šalja, Vokri, Xhevdet Muriqi, Belopoja, Lapaštica, Nexhipi…prejake su likove imali. Meni je sve zablistalo sa Osijekom: Alar, Šmudla, Džeko, Kasalo, Lepinjica, Šuker, Rakela, Karačić... Sarajevo je jedini tim koji je krajem osamdesetih imao skoro sve fudbalere čija se imena nisu završavala na IĆ (osim Raičkovića). Geca, Varupa, Vuleta, Puhalak, Prudnjikov, Vrabac, Jaganjac, Barnjak, Kuprešanin...Najveći broj imena koje sam rado pamtio su bila prehrambeno-biljno- životinjskog karaktera: Borovnica, Šljivo, Žitnjak, Gavran, Konjić...(a tu je sad i mlađahni Košpo iz Igmana). 



Kad se sve sabere i oduzme ovo je mukotrpna aktivnost, sizifovski posao, ima tu materijala za još dvadeset tekstova. A tu je i Zijo Ništović. 

 

I na kraju, evo moj “dream team”: Škulj, Šmudla, Jedvaj, Kuhinja, Varupa, Japaur, Alar, Lapaštica, Okuka, Matrljan, Prskalo; Rezerve: Pačarada, Serpak, Pustivuk, Aškraba, Obuća.


(objavljeno prije nekoliko godina na portalu DBala

Sunday, December 14, 2025

Klonk

 Sa Tihovića i Blagovca su nas imali kao na dlanu. Donji Hotonj je bio u poluokruženju, na radiju se izvještavalo o borbama za Fočansku ulicu. Nije tu bilo lako ni doći a ni otići. Smjene smo radili isključivo noću. Preko dana su išla samo ambulatna kola i poneka budala pješice. Sve su kuće bile pogođene granatama. Pogled na Žuč i te traume je bio težak. Odmah ispod je Mujkića brdo oko kojeg su se vodile velike borbe a onda malo niže i saobraćajni fakultet koji je bio svojevrsna tvrđava. 

U Fočansku ulicu sam prekomandovan u jesen 1993 kad je ta linija nakon žestokih okršaja nekako pala u sjenu drugih poprišta. Neke ljude sam već znao, nije se bilo teško uklopiti. Rat je većinom ubijanje dosade sa ljudima s kojima nemaš ništa zajedničko, i nakon što se ispričaju sve priče i vicevi krene uobičajeno slušanje radija, čitanje knjiga, dokoličarenje. Poneka uzbuna bi razbila dosadu, pala bi naredba da se kopaju novi rovovi, ide u izviđanje. Linije je bila dobro ukopana ali ipak smo sa svih stana bili izloženi pa smo morali paziti kada se i gdje krećemo. Snajperisalo se uveliko i bilo je žrtava. Najviše smo se plašili tenka koji je povremeno palio motor. Kad ga zarotira znali smo šta slijedi. 4-5 granata što po nama što po susjednim linijama. Ipak, najveći problem su bili minobacači koji su nas redovno zasipali. 

Čovjek po svojoj prirodi nema mira i stalno nešto mora da radi. Svako bi se prije ili kasnije našao u situaciji u kojoj bi pilao drva, ulazio u kuće u ničijoj zemlji i gledao šta ima korisno za zdipiti, ili naprosto blejati u prazno na proljetnom suncu. Meni je to nekako najviše prijalo. Volio sam osamu jer sam cijeli život proveo u nekoj vrsti kolektivnog smještaja. Našao sam lokaciju između dvije kuće gdje sam znao sjesti i zapaliti cigaru, maštati o slijedećem nastupu Siktera. 

Otpuhivao sam dim tek zapaljene cigarete i pogled me je odnio daleko od Hotonja, daleko od samog sebe i brutalnosti koja me je okruživala. A onda sam čuo udaljeno KLONK! Zvuk ispaljenja minobacača sam dobro znao. Sigurno nije dolazio sa naših položaja jer to u Hotonju nismo imali. Obuzela me neka čudna nelagoda. Ne znam koja me je sila podigla na noge, ušao sam kroz razvaljena vrata u susjednu kuću. Nisam pošteno ni ušao kad je granata sastavila par metara dalje od mjesta na kojem sam sjedio. Pritisak mi je nabio mozak u pete. Kašljao sam od prašine koja se podigla. Živ sam. Neko vrijeme sam proveo unutra čekajući “potvrdnu”. Nije je bilo. 

Mnogo gora stvar se već desila prije kada smo ispod Golog brda na Žuči godinu dana prije igrali karata ispred pripreme. Pala je 120-tka i eksplodirala 10 metara od nas, pogodila Samira u srce. Čudom niko drugi nije poginuo. Skupo su se plaćala opuštanja u ratu. Kao da postoji neki otpor prema zlu koje visi u zraku, potreba da se čovjek malo opusti i zaboravi gdje je. 

Lokacija gdje sam se znao osamiti i zapaliti cigaru je trajno zapečaćena. Od tada pa nadalje nisam izlazio na otvoreno osim po potrebi. Ljepota proljeća, behara na granama, cvrkut ptica i svježi zrak su zvali u smrt. 

Tuesday, December 9, 2025

Moralista

Četa “Centar” trećeg bataljona Prve slavne brigade nakon dvodnevnog marša se na jedvite jade vukla kroz kolski put prema selu Čuhovići. U daljini su se nazirala svjetla koja su izgledala tako blizu a tako daleko. Šećer u krvi mi je pao na najnižu moguću granicu, jedva sam poturao nogu ispred noge. Sumrak je bio pri kraju, nije se moglo razaznati ko je ko. Ljude su odavali glasovi. Neki su hodali brže a neki sporije, kolona se razvukla na barem pola kilometra. Sve se činilo kao neki čudan beskraj bez ikakvog cilja, kao neka scena eksperimentalnog filma iz sedamdesetih. Drugi dan od početka rata nisam čuo niti jednu granatu, ni jedan opaljen metak što je bilo nestvarno. Nalazili smo se daleko van dometa bilo kakve artiljerije. Ali tu nismo došli na izlet nego da idemo dalje prema Treskavici gdje smo trebali uspostaviti linije u ničijoj zemlji. Početak maja 1994 je donio dodatne napore brigadi po vukojebinama izvan Sarajeva. Naš zadatak je bio da zaposjednemo položaje iznad sela Sinanovići, rečeno nam je da će nam se pridružiti vodiči koji poznaju teren. Svakakve priče su kolale a nas je interesovalo da li će biti marisane. 

Napokon smo došli do Čuhovića. Neki borci su se već smjestili po kućama domaćina a mi što smo došli na kraju nama su rekli da ćemo prespavati u džamiji. Mrtav umoran i gladan, skinuo sam sa sebe sve što sam nosio iz grada, strovalio se na ćilim i zaspao. Probudila me hladnoća u neka doba noći što nije bio dobar znak. Počela je da me trese groznica. Ujutro sam se probudio sa visokom temperaturom pa su me prebacili u školu gdje sam legao na nosila i odlutao. Ko zna gdje sam bio, halucinacije izazvane visokom temperaturom su me bacale kojekuda, sve se izmiješalo. 

Slijedeći dan sam došao sebi totalno iscrpljen, dali su mu nešto da pojedem. Scena u školi je bila kao u nekom ratnom filmu Veljka Bulajića a ja tu kao neki tifusar. Jedino što je kvarilo sliku je bio walkman na kojem je svirao radio. Nisam imao pojma gdje smo, nikad nisam ni čuo za te krajeve. Znao sam samo da smo negdje ispod Bjelašnice. Uspio sam ustati i pogledati kroz prozor. Pogled je pukao preko ogromne ravnice u pravcu Prenja koji je ponosno štrčao. Na sve strane su pasle ovce i konji, kuće su imale krovove od lima izrezanog od buradi. Raja su se zajebavala u grupama ispred kuća, vojska ko vojska. Dokopali su se kuhanog krompira i mladog sira koje nisu vidjeli par godina. 

Sutradan sam bio bolji pa sam prohodao kroz selo. Fasciniralo me sve što sam vidio, nisam nikad prije bio u takvom selu. Svi u Čuhovićima se prezivaju Trešnjo, valjda po jedinoj trešnji u cijelom kraju. Svi su imali kuće u Hrasnici gdje su prodavali stoku. Slijedeće selo kilometar dalje je Lukomir do kojeg  je moguće doći samo kozjom stazom. Moja magnovenja nisu dugo trajala, palo je naređenje da se krenemo postrojavati, neko iz komande brigade će doći da nam nešto saopšti. 

Nakon što smo se postrojili dolazi neki fensi terenac iz kojeg izlaze par likova koje nikad prije nismo vidjeli. Iskoračio je lik sa rejbankama i zalizanom plavom kosom, u fajerki, nisko spuštenim magnumom 357 kao da ide u O.K. koral. Nama je pao mrak na oči jer zadnja stvar koja nam je trebala je još jedna šuplja govorancija nekog moraliste koji nije vidio borbe. To se upravo i desilo. 

Komandir čete reče da će nam se obratiti moralista, izvjesni Enver Kazaz. Iznesoše iz terenca praznu gajbu pive na koju se popeo. “Pazi ovamo!”, povikao je dok je srednjim prstom pritisnuo rejbanke na čelo a drugom rukom se uhvatio za dršku magnuma. “Zbog interesantne konfiguracije i situacije….”, započeo je opširno. Tu sam prestao da pratim i krenuo da kolutam očima. Svako je na svoj način izbjegavao slušanje gomile gluposti i nepotrebnih fraza koje su kao trebale da nam podignu moral i objasne što smo tu gdje jesmo. Ptice na grani su znale šta se dešava i šta treba da radimo. Moralista je nastavio da maše rukama i pokazuje okolne planine kao da idemo na skijanje a ne u neizvjesnost. Diskonekcija od realnosti koja je zavladala je postala krajnje neprijatna, raja je cupkala u mjestu kao da im se piša. Svi su čekali da moralisti vide leđa. 

Sva sreća pa nije dugo trajalo. Završio je kao što je i počeo, pompezno. Gajba je uklonjena. Zapalile su se cigare, dim se otpuhnuo. Osjetila se gorčina nakon što je ekipa sjela nazad u terenca i vratila se vjerovatno u Jablanicu na janjetinu, odakle su najvjerovatnije i došli. Bio je to jedan od momenata kada se isprovociran viđenim upitaš koji si kurac tu iako ti je jasno zašto. Gorčina rata je uvijek pojačana momentima nepravde. Neko se skloni u debelu pozadinu a neko najebe. Nije to ništa novo niti posebno, svaki rat ima svoje junake, obične vojnike, moraliste i logističare. Mnogo je lakše kada ti niko ništa ne sere i ne truni, pogotovo ne sa pištoljčinom oko pasa, na gajbi od piva. 

Pogled ode ka Prenju, ka stvarnoj slobodi koja je uvijek tamo negdje daleko, na nekom drugom, boljem  mjestu, mjestu koje si sam odabrao, gdje zaista pripadaš, koje je Bog odredio da tu bude, kojeg će nam jednog dana oduzeti kao što ga je i stvorio. 

Friday, October 3, 2025

Iran

Krenuo niz Điđikovac prema Skenderiji da nešto kupim i kad sam prolazio kroz onaj mali park ispred Predsjedništva iskoči iz žbunja Sladoje. Sladoje je živio u Jug Bogdanovoj i važio je za panjinu i lokalnog silosa sa seoskim porijeklom. Družio se sa lopovom i probisvjetom Marjanom pa su bili opak duo.

“Kakav ti je to bedž!”, upita Sladoje. 

“Hevi metal”, odgovorih

“A što onda piše Iran?”, upita Sladoje, koji je očigledno pratio rat između Irana i Iraka koji je bjesnio tih dana.

“Ali Sladoje, bend se zove Iron Maiden”

Monday, September 22, 2025

Patišpanja tetke Senije

 Konačno! Tetka Senija je otvorila poklopac svijetloplave aluminijske posude koju ljudi obično kupuju za izlete i putovanja. Gledao sam patišpanje, gutao ih očima dok ih je tetka polako jednu po jednu stavljala na tanjir. Već neko vrijeme sam u ruci drzao viljušku i s njom grebao po stolnjaku, grizao je i provlačio kroz kosu, što je izazvalo prijekorne poglede nadležnih. Tetka je vidjela da sam na ivici strpljenja, da poskakujem u stolici i vrpoljim se, pa je prvu patišpanju stavila ispred mene. Progutao sam je u par zalogaja. Odmah sam pogledao u tanjir svoje sestre koja je širom otvorenih očiju pogledom mezila svoju i pripremala se da je slasno smaže. Pokušao sam hitrim pokretom da otkinem komad njene patišpanje, što je izazvalo plač. Tetka se nasmijala i stavila mi na tanjir još jednu.

Stara porodična kuća familije Šerić je bila jedna od poznatijih u Bosanskoj Dubici, bili smo uvijek na dobrom glasu. Nekada davno u ko zna kojem stoljeću bili smo kapetani, nadležni za Dubičku kapetaniju. Ali dobismo batine u nekoj marisani, prevarili nas, izradili, namagarčili, urota kompletne tadašnje međunarodne zajednice. Svi su redom bili protiv nas: templari, teutonci, pigmeji, asteci, masoni i vatikan. Neko pametan je tada trebao da ode u Strasbourg da se žali na sudu za ljudska prava i da tamo ostane zaposve, poštedio bi buduće generacije raznih belaja. Sad bi moja malenkost mozda neopterećeno ležala, zavaljena u velikoj kožnoj fotelji, u velikoj porodičnoj kući na obali Rajne, pijuckao bi se neki Alsace Pinot gris iz skupe kristalne čaše i planiralo slijedeće krstarenje po pacifiku u sopstvenoj jahti prepunoj probranog društva.

Kuća u Dubici je u ovom zadnjem ratu srušena, iako u Dubici nije bilo rata. Tako smo svi familijarno ostali bez "vjekovnog ognjišta". Al šta je tu je, život ide dalje, klizi kao iz velike saksije izvučen puž golać i ostavljen da baulja kroz prašinu u sred ljeta po najvećem suncu. Tetka Senija je davno umrla a sa njom i njena vještina pravljenja patišpanje, koje sam tako mnogo volio. Zaboravio sam kako se igrati "podmornica", igru koju smo moj stari i ja igrali uvečer pred spavanje da razbijemo dosadu, a ne sjećam se ni boje rijeke Une, ali sjećam se šetnji kroz gradske ulice i žamora žena sa crnim maramama i upiranja prstom: "Ovaj mali je Fadilov unuk". (Did Fadil je poginuo kao partizan za vrijeme ofanzive na Kozari, proglašen za narodnog heroja, lokalna škola je po njemu dobila ime, koje je na početku ovog posljednjeg rata naprasno promijenjeno.)

Boooommmmm! Našao sam se na zemlji. Dok sam razmišljao o gurabijama, Dubici, masonima, jahti i pužu golaću u ljetnoj prašini neki kreten je otvorio vrata kamiona i svom silinom sam udario u njih. Dok sam pokušavao da shvatim šta se uopšte desilo, pritrčali su prolaznici da mi pomognu. Imao sam šljem na glavi, što je itekako pomoglo. Desnu nogu sam poprilično ogulio, ali ispalo je da je sve ostalo u redu. Guvernala na biciklu se iskrivila, metalna korpa skroz udubljena, blatobran odvaljen. Sve se desilo tako brzo da nisam imao kada da reagujem. Vozač je krenuo da se izvinjava, a ja od šoka nisam stigao ništa da opsujem. Ljudi su se razišli, kamion otišao, ostao sam da sjedim na prljavom njujorškom trotoaru i neko vrijeme dolazim sebi.

Zavezao sam bicikl za saobraćajni znak i krenuo kući pješke. Nekad zaboravim gdje živim, upadnem u neki vremenski procjep u kojem je sve izmiješano, zaboravim da gledam ispred sebe. Kako čovjek stari količina prošlosti se uvećava, i kao deponija neke tvornice koja u početku ne predstavlja problem, s vremenom milioni tona troske postanu svojevrsne planine čiji se vrhovi vide izdaleka. Ogroman broj nagomilanih potrebnih i nepotrebnih informacija svaki dan pohranjujemo ko zna gdje, i izvlačimo ih od tamo nekud po potrebi, nekada sa lakoćom a nekada sa mukom. Bez pamćenja ne bi smo bili u stanju da funkcionišemo, ali prevelika količina pohranjenih informacija postane neka čudna deponija, skladište bez logike koje nam predstavlja problem. Zašto moram pamtiti stil Heinz Wosipivo-a, skijaškog skakača koji je skakao dok sam bio klinac? Zašto moram pamtiti lice konobara iz nekog socijalističkog restorana u Sreseru koji je našu porodicu uveseljavao dok nam je služio podgrijane makarone iz konzerve? Zašto pamtim naslov picerije "Borgo" u Sinju u kojoj sam za vrijeme služenja JNA bio redovan gost? Odgovora nema, stvari su tu da budu upamćene mimo naše volje, odluku o tome ne donosimo mi. I dok se satirem da upamtim ono što mi zaista treba (što mi ne polazi baš najbolje za rukom) milijarde informacije koje mi uopšte ne trebaju će se nastaviti gomilati sve dok sudija ne odsvira kraj.

NY, 2022

Sunday, August 3, 2025

Bitka za Žuč


Osvanulo je lijepo jutro na Điđikovcu (21 ili 22 Juli 1993, ne mogu da se sjetim tačno) Rat je bio u punom 'cvatu' i stalno su se dešavale drame. Mene je do tada skoro sve najgore mimoišlo. Nisam se nikad gurao naprijed, hvatao sam se začelja kolone. Nisam nikad bio nešto hrabar, a da jesam, vjerovatno sad ne bih ovo pisao.

 

Toga dana u 7 ujutro nakon oproštaja sa ukućanima krenuo sam na smjenu. Prvo se svratilo do maršalke gdje smo se pobrojali, pokupili sljedovanje i lagano krenuli pješke (kako drugačije) nekih sat i po do sela Jezera ispod samog Golog brda. Taj put nisam volio iako je prolazio kroz živopisan krajolik, koji je uprkos prirodnim ljepotama nakon početka rata postao avetinjski pust. Dok se dođe do Žuči treba proći kroz nekoliko naselja: Pofaliće, Buća potok pa onda uzbrdo kroz par spaljenih sela. Pred samu Žuč se prilazilo sa stisnutim mudima i nekom strahobom. Tu se već vodilo mnogo borbi, naša brigada je uz velike žrtve pomakla liniju od centra grada za otprilike osam kilometara. 

 

Na zadnjoj okuci prije ulaska u selo Jezera počeli su da granatiraju naše polozaje na Golom brdu. Shvatili smo to ozbiljno i uletili u jednu praznu spaljenu kuću. To je trajalo nekih desetak minuta i onda je stalo. Pomislili smo da su nešto primijetili pa zasuli granatama čisto zbog ‘mira u kući’. A u stvari namještali su nišanske sprave za ‘glavno jelo’.


Prošli smo kroz ulaz u selo gdje su bili improvizovani magacini i ambulanta. Ispod Golog brda na kraju sela je stajala bijela kuća u kojoj smo imali pripremu. Bili smo posada na starom njemačkom topu iz WW2 bez nišanske sprave i sa nekih 5-6 granata. PVO brigade je imao dva topa, tu smo bili više kao moralna podrška pješadiji nego konkretna. To su još bili dani kada je bilo mnogo više ljudi nego pušaka (što se kasnije drastično promijenilo) tako da su na samom kraju rata svi bili više pješadija a manje sve ostalo. 


Nekad smo znali igrati karata ispred pripreme sve dok jednog dana nismo progutali gorku pilulu. Još uvijek mi nije jasno kako smo bili toliko glupi i komotni da se zajebavamo na takvom mjestu. Dok smo igrali karata minobacačka granata 120mm pade deset metara od nas. Nakon eksplozije i totalnog šoka, zasuti zemljom i gelerima, uletismo nazad u kuću. Mladi plavokosi Samir nešto progovori, uhvati se za sudoper i pade. Plav u licu i zaokrenutih očiju borio se da dođe do daha. Počeli smo da urlamo "Samire, šta ti je ?!? Jedan mali geler ga je pogodio kroz leđa direktno u srce. Nije bila ni kap krvi na košulji. Imao je 19 godina. 

 

Ušli smo u kuću, preuzeli smjenu i pogledom otpratili raju koja je trkom krenula za grad. Tek kasnije sam skontao koliko su oni imali sreće. Da su ostali još deset minuta možda neki od njih ne bi bili živi jer je u tom momentu počela ofanziva.

 

Nisam se ni raspakovao a napolju su krenule da pljušte granate sa svih strana. Nismo znali otkud ih toliko pada. Pod kišom granata nas trojica otrčasmo do ulaza u tranšeje i dovukosmo se do topa da smijenimo raju. Uskočili smo u bunker zadihani i zagledali se isprestravljeni...Šta je ovo? Detonacije su postale nesnosne. Sve oko nas je gorilo. Krenula je da me hvata panika. Imali smo samo jednu pušku jer smo bili posluga na topu. Duboko oranje nije prestajalo. 

 

Nakon pola sata granatiranje prestade. Povukli smo se sa linije trkom nazad u pripremu (to je bila dobra odluka jer je top kasnije primio direktan pogodak). U pripremi je već bilo par ranjenika iz pješadije koji su nekako došli sami. Granatiranje je opet počelo. Jedna je udarila i u krov kuće i dobro nas protresla. Oranje je trajalo i trajalo, dan se pretvorio u totalnu noćnu moru.    

A onda prestade granatiranje i krenuo je pješadijski napad. Pucalo se po svim linijama na sve strane. Pucnjava iznad nas na Golom brdu je prestala. Izgledalo je da više nije bilo nikoga od naših na liniji. Srećom srpska vojska nije znala da iza brda nema nikoga, a zbog kote 840 nisu smjeli preći preko brda.
U isto vrijeme pokraj kuće počeše da protrčavaju preživjeli borci sa Golog brda. Neki su nam ostavili puške prije nego su otišli dalje. Doneseno je i par teških ranjenika, jedan sa velikom rupom u leđima. Obilno je krvario. Skinuo sam potkošulju i pokušao da ga previjem. Granatiranje je opet počelo sa svih strana, a posebno iz Lukavice i Rajlovca. Rokali su još jače slijedećih sat vremena. Nakon toga opet pješadijski. Mislili smo da sa naše desne strane nema nikog ali je ipak bilo neke raje koja su preživjela po bunkerima koji nisu direktno pogođeni. Paljba na našoj desnoj strani je ubrzo skoro skroz utihnula. 

 

Na Žuči smo uvijek imali samo plitke ofanzivne linije jer je Šehović htio da idemo naprijed. Nismo imali ni metra rezervne linije. To je bila greška jer smo bili izloženi direktnom topovskom paljbom sa svih strana. Do tada su nas gađali uglavnom minobacacima iz pravca Vogošće. Skontali smo da moramo nekako do ambulante prebaciti teške ranjenike inače će svi poumirati. Pošto sam jedini ja imao pancir istrčao sam iz kuće i punim trkom kroz rupe od granata pravac sanitet koji se nalazio na početku sela. Otvorio sam vrata a unutra grozna scena. Desetak mrtvih i ranjenih boraca i jedan doktor, neobrijan, puši i gleda u prazno. On je garant pomislio da je došao kraj jer sam na sebi imao maskirnu JNA uniformu. Nakon što sam mu objasnio situaciju i rekao da imamo ranjenih on je samo klimnuo glavom i rekao da ih donesemo. Pitao sam ga ima li kontakt sa komandom. Kaže da je zadnje što je čuo je da su dvoja ambulantna kola pogođena dok su pokušavali da dođu do sela.

Zaletio sam se nazad u pripremu koliko god sam brže mogao. Sapleo sam se nekoliko puta, nekoliko detonacija odvalilo u mojoj neposrednoj blizini. Svakako mi je sve zvonilo u glavi, više nisam mogao ništa da čujem osim da osjetim udare detonacija. Uletio sam u kuću (prethodno zaurlao ko sam da me ne upucaju) i objasnio situaciju. Odlučili smo da jednog po jednog ranjenika prenesemo u ćebadima pošto nismo imali nosila.

Nenad je bio negdje sa Alipašinog i stalno je pitao kako mu izgleda rana na leđima i hoće li preživjeti. Tješili smo ga da će sve biti u redu i da hitna samo što nije stigla. Realnost je bila drugačija. Nekako smo ga uspjeli staviti na ćebe i krenuli. Saplitali smo se dok smo ga trčeči nosili preko livade a on je od bolova gubio svijest. Donijeli smo ga do doktora i više ga nikada nismo vidjeli. (Kasnije sam po imenu i datumu prepoznao smrtovnicu u novinama)

 

Kako nismo imali nikakvog iskustva kao pješadija ležali smo na podu kao glineni golubovi. Par ručnih bombi bi nas sve odradilo. Konačno je krenulo da se smrkava pa smo povremeno provirivali da osmotrimo šta je oko kuće. A onda opet granate pa opet pješadijski napadi desno i lijevo od nas. Osjećaj panike je zamijenio osjećaj da se više nema šta izgubiti. U neka doba mi je je pukao film, nisam mogao više da trpim.

"Ja više ne mogu ovako!!! Ko će sa mnom gore da vraćamo položaje!”. Neko poviče: "Ma jesi lud, pobiće nas!”. Ja sam zaista osjetio nevjerovatno samopouzdanje i rekoh: " Ja idem, ko će sa mnom!". Zgrabio sam šarac i redenik (najgora stvar za uzeti) i krenuo napolje. U tom skočiše na mene, oboriše me na pod. "Nećeš ti nigdje!” Oduzeše mi mitraljez i uguraše me u mali prostor iza sudopera. Nisam više znao ni ko sam ni šta sam. Blejio sam u prazno i gurao glavu među koljena kad bi granata pala blizu kuće. Napolju se skoro skroz smračilo. Ubrzo je i granatiranje prestalo. 

U neka doba čuli smo kako se približavaju neki ljudi, čuli su se glasovi. Lagano smo repetirali puške i pogledom ispratili jedan drugoga. Zoka pokraj mene ne izdrža i povika "Ko je?” "Smjena!", neko se prodere. "Ja sam, Učo!". Učo je bio komandir voda. Otvorismo vrata i uđoše desetak naših iz čete. Oni još nisu skroz svjesni šta se dešava, kakva se drama odvijala cijeli dan.


Nisam mogao vjerovati kako se situacija obrnula za 180 stepeni. Došla je smjena. Još prije par momenata mislio sam da ću tu ostaviti kosti. Nije mi trebalo dvaput ponavljati. Uzeo sam taj nesretni šarac i izletismo napolje i pravac putem nizbrdo. Dok smo izlazili iz sela sretosmo kolonu boraca kako nam dolaze u susret. Pitaše nas zašto bježimo sa linije. Objasili smo im da ne bježimo nego nam je došla smjena. Bili su to Ćiletovi momci, Izviđačko-diverzantska četa korpusa. Nije prošlo 20 minuta u daljini smo čuli kako se rokaju na vrhu Golog brda. Sutra sam saznao da su uspjeli privremeno vratili liniju. Loša vijest je bila da je u napadu poginuo moj komšija i drugar iz djetinjstva Zlatko, presječen rafalom dok su čistili tranšeje. 




Slijedećih nekoliko dana se odvijala teška bitka u kojoj više nisam učestvovao. Naša brigada je pretrpjela gubitke. Poginuo je i komandant brigade Enver Šehović. Nakon toga više nismo bili ista brigada ali smo i dalje gurali koliko god smo mogli. Ja sam ubrzo prekomandovan u pješadiju na liniju u fočanskoj ulici iznad TAS-a. Svaki dan boravka na toj liniji sam gledao na Golo brdo i prisjećao se pakla koji se desio jula 1993. Od tada računam vrijeme na prije i poslije Žuči. 

Zadnjih godinu dana rata nakon obuke na minsko-eksplozivnim sredstvima sam proveo u pionirskom vodu brigade (I tu je bilo veselih anegdota). Zbog nedostatka pješadije često smo išli na smjenu upravo na Golo brdo. Svaki put sam u nekoj nevjerici dolazio tu, pogled bi mi pao na našu staru pripremu koja je bila sravnjena sa zemljom. Ali više nije bilo straha i panike. Nakupilo se dosta iskustva, ‘puklo se’. Ovaj put se čekalo spremno. 
 

Ponekad pogledam u svoje čizme koje sam nosio cijeli rat, koje su me nosile kroz sito i rešeto. Više ih nikada nisam mogao obući. Ne mogu psihički stati u njih. Ipak stoje tu kao podsjetnik da je smrt bliža nego što se čini. 



(U pozadini je kuća u kojoj je bila priprema)