Na svoj gramofon ne stavljam Kardeljevo nego Ploče...

June 1, 2014 at 11:58pm

Oblačio sam cipele, sestra je motala šal oko vrata, stari je već stajao na stubištu i čekao, mama je provjeravala šminku u kupatilu a majka je sjedila na šamarlici i čekala da se da znak za polazak. Trebalo je samo da se spustimo niz Djidjikovac do ulice Kralja Tomislava, do prve zgrade sa desne strane na početku ulice gdje su stanovali dajdža Alija i strina Marina. Mi smo po običaju već kasnili na večeru, osjećala se lagana nervoza u zraku. Krenuli smo lagano niz stepenice, pa pored obdeništa "Mladen Stojanović" nizbrdo. Svratili smo do cvjećare kod Koketa da kupimo karanfile, da ne dodjemo "mašući rukama".

Jedva smo se ugurali u stari drveni lift firme "David Pajić-Daka" u kojem su sva dugmad bila spaljena upaljačima, lampice koje su označavale spratove izbijene, a imena kojekakvih likova urezana nožem su bila baš lijepo osvježenje. Poneka zalijepljena žvaka i polusastrugana naljepnica nekog fudbalera je remetila harmoniju drveta, dok se lift lagano cicao desno- lijevo, uz prigušeni zvuk masnih kotača koji su se vrtili dok nas je sajla povlačila prema gore. Lift je naprasno stao, otvorili smo prva vrata i gurnuli druga. Mehanizam za zaustavljanje nije baš najbolje radio pa lift nije stao u ravnini sa spratom, izgledalo je kao se moramo popeti uz jednu malu stepenicu. Spustio sam pogled prema podu i sablasno primijetio procjep izmedju lifta i sprata, ambis iznad kojeg smo stajali je bio zastrašujući. Neko je pritisnuo veliki šalter za svjetlo, koji je nekim čudom svijetlio u mraku, još ga niko nije razbio.



Nakon što je pala klopa, dajdža je s ponosom upalio svoj tek otpakovani gramofon "Tosca 15" i stavio Čajkovskog. Onda se zamišljeno zagledao u plafon, možda se prisjećao mladalačkih dana provedenih u Rusiji kada je bio tinejdžer, stažista, na oficirskoj obuci u "crvenoj armiji". Muzika se slušala, niko nije ništa govorio, svaki ton na najnovijem stereo gramofonu je bio spektakularan. Nakon što se ploča preslušala, svi su uzdahnuli i život se nastavio. Zatim se upalio televizor s kojeg je krenula da brunda neka emisija o politici u kojoj su neki likovi nešto jako važno objašnjavali, dok su se posljednji komadi kruha umakali u preostali saft od sarme i pavlake. "Aljoša"! (tako je strina zvala dajdžu) De daj Neši ono što smo se dogovorili." Dajdža je otišao u drugu sobi i iz nje sa osmijehom na licu  iznio njihov stari gramofon. Shvatio sam odmah šta to znači. Vrisnuo sam od sreće, dobio sam konačno ono što su svi imali osim mene.

Dogegali smo se punih stomaka nazad kući uz brdo a da pri tom nisam ni osjetio težinu gramofona. Prvi sam upao u kuću, sa cipelama na nogama (svetogrdje) preletio do svoje sobe, otvorio poklopac "Grundig"gramofona u kojem se nalazio zvučnik. Izvadio sam kabl i uključio u struju. Gurnuo sam zvučnicu u desno i disk je krenuo da se okreće, praćen zujanjem iz zvučnika. Ali, nisam imao nijednu ploču. Morao sam čekati do sutra da nekako izmolim pare pa pravac "Jugoton". 




Držao sam pare čvrsto u džepu dok sam bukvalno letio prema prodavnici. Unutra je bila gužva, gomila "hašišara" se gurala oko pulta da vide šta je to novo stiglo, ploče su se okretale da se pročita šta sve piše, ko šta svira, da se vide slike grupe iz unutrašnjosti albuma. Albumi su bili fascinantni. Svaki omot je bio na svoj način magnetičan, vanvremenski, magičan. Gledao sam u druge,slušao kako se raspituju kod prodavačice ne bil mi to pomoglo da odlučim šta da kupim. Prošao je možda sat vremena a ja nikako da pokažem prstom šta želim.  Na kraju izbor je pao na dva omota. Prvi je bio "Deepest Purple" sa Fenderom Stratokasterom iz kojeg frcaju iskre, a drugi "Hot Legs" od grupe Chicago. Mislio sam se i mislio i nekako mi se omot od Chicaga ipak više dopao, pa sam ponosno zamolio prodavačicu da mi tu ploču stavi u kesu. Duh je pušten iz boce i ploče su krenule da se gomilaju na polici. Prestiž je također bio u pitanju, pa je kolekcija rasla prilično brzo, iako mi ni dan danas nije jasno kako sam za te ploče nalazio pare.



Postojao je neki kriterij po kojem su se birale ploče koje će biti licencirane, štampane i na kraju prodavane narodu. Država je kuburila sa devizama pa nije bilo govora o uvozu stranih ploča, sve je moralo biti štampano kod nas. U nekoj mračnoj i zadimljenoj prostoriji su sjedili muzički kritičari i producenti i vijećali koja će ploča proći a koja neće. Sretnici koji su imali para su poručivali ploče iz inostranstva koje su obično dolazile običnom poštom nakon mjesec dana. Neko bi donio neku (milionitu) fotokopiranu listu albuma sa nekom adresom u Londonu na koju kao pošalješ u koverti funte pa ti oni pošalju ploču (HA!). To bi se tim sretnicima brzo isplatilo, jer posjedovati nešto što niko nema značilo je za finu lovu drugima snimati kasete sa "prvim snimkom".

Kasetofon (naravno) nisam imao, tako da sve sto sam mogao slušati su bile ploče. U neka doba sam u komisionu kupio "Unisef" vokmen umjesto novih adidaski, koji je na četiri baterije imao snagu da dvaput prevrti kasetu prije nego grupa krene da zavija. Tu je pri ruci bila i olovka, koja je služila za premotavanje kaseta, trošiti baterije na premotavanje je bio luksuz. Ipak, ništa nisam mogao snimati...osim na neki stari mono"Phillips" magnetofon iz 50tih koji je tata dobio od ujka Marija, težak tri tone, koji je mogao snimati samo na mikrofon.



Jednog dana starom je pukao film od mog kukanja i plakanja i vratio se kući sa "Saba" kasetofonom. E tu sam već preko lica razvukao osmijeh kojeg je nemoguće opisati (iako sam sutradan već ljubomorno gledao u radnji kasetofone firmi "Sharp", "JVC" i "Sony"). Čak je i zvuk bio pristojan, iako su moje kasete bile uglavnom "Orwo", "Iplas", "Diskoton". O nekoj TDK SA-X90 METAL sam mogao samo mastrurbrirati. S vremenom kasete su postale jeftinije pa se mogla priuštiti i poneka "Maxell" 60 Normal. Samo što sam skupio pare za "liniju", kad se pojaviše CD-ovi. Valjalo je opet početi ispočetka...

Moja velika kolekcija ploča je stajala na policama i skupljala prašinu. Gledao sam u njih svaki dan dok sam slušao CD-ove, ali nije mi padalo na pamet da ih prodam. Toliko sam ih puta preslušao, vrtio do besvijesti, postale su dio mene. Neke ploče sam morao ponovo da kupim jer sam ih bukvalno sastrugao slušanjem. Neke sam pak dobio za rodjendan od dragih ljudi, koji su kupili ono što se njima dopalo (ne i meni) ali su ipak ostale u kolekciji kao dio cijele priče. Par ploča je završilo na posudbi kod braće Grin, koji su na njima rezali kruh i puter.

Jedan dan je granata od 120mm roknula u stablo ispred mog prozora, a veliki usijani geler je supersoničnom brzinom prošao kroz sve ploče kao kroz paučinu, probio zid i završio u primaćoj sobi. Sve je izgledalo konceptualno, kao da je unaprijed zamišljeno od strane poznatog umjetnika Gordon Mata-Clark-a i odlično izvedeno.

Ne sjećam se sahrane svojih ploča, nije za to bilo vremena.

Popravak

April 17, 2014 at 2:29pm

PublicFriendsOnly MeCustomClose FriendsotvorenjeSee all lists...Škola Primijenjenih Umjetnosti, SarajevoSkola Primjenjenih Umjetnosti SarajevoSkola Primjenjenih Umjetnosti SarajevoRijksakademie AmsterdamNew York, New York AreaFamilyGo Back

Nešto se zadimilo iz televizora, kvrcnulo, odjednom je nestalo kaubojskog filma, koji se iz kompletne slike sabio u jednu svijetlu tačku na sredini ekrana koja je postepeno nestajala, bas kao neka daleka galaksija milijardama svjetlosnih godina daleko od planete zemlje, koju je polako i sigurno, uz nezamislive gravitacione sile, progutala strasna crna rupa. John Wayne samo što nije vodom polio lice pijanog šerifa (kojeg je glumio Dean Martin), ičupo ga iz alkoholne krize I zatim spasio gradić od zlih momaka, malo je falilo da odem na spavanje sretan. Iz  usta svih ukućana se oteo uzdah, a stari je nešto I opsovao. Svi smo se zagledali kao da ništa drugo osim televizije ne postoji. Televizor se polako hladio, uslijedio je razlaz: ja I sestra na spavanje, baba takodjer, stara u kuhinju da napravi tulumbe, a stari je kao I obično u momentima kada na TV nije bilo ničega dograbio neku knjigu I krenuo da čita. 

Sutradan ujutro stari je nazvao telefonom Jozu, starog kućnog prijatelja koji radi na televiziji, a koji inače popravlja TV releje po planinama. Jozo je mogao popraviti naš “Rudi Čajavec” (lafo sa “Grundig” dijelovima), a ja sam se u sebi molio da se televizor proglasi mrtvim I da kupimo novi sa daljinskim, jer sam daljinski uglavnom bio ja. Jozo je rekao kako upravo ide negdje na neku planinčugu da nešto popravlja tako da od njega nema ništa. Sva sreća pa je naš komšija čika Bato (koji je živio na spratu ispod nas) znao sve o elektronici I ljudima koji se s time bave pa nam je preporučio “najboljeg majstora u gradu”. 

Još par dana smo morali provesti u agoniji bez crtanih filmova u 7:15, bez dnevnika TV Novog Sada sa špicom zemaljske kugle kako se vrti, bez Saše Zalepugina ili pak udarne emisije crnogorske televizije I njihove famozne uvodne špice u kojoj neki brko crnogorac nekoj curi na uho saopštava: “Da te pitam!”. Falio je I Stevo Karapandža, koji je oduševljavao moju mamu, koja ipak nikad nije ništa skuhala kao on, bio je samo dovoljno markantan I ležeran,

skupljao je  uzdahe žena koje su smatrale da je njegovo baratanje kutljačama I šerpama jako elegantno I sofisticirano, kako bi se svaki muškarac trebao na njega ugledati. Stevo, naravno, nikad nije oprao suđe pred kamerama, što bi mu dalo epitet šmoklje ili papučara. 

Došlo je I to dugo čekano popodne. Majstor je pokucao na vrata, a svi smo se poredali po kućnoj hijerarhiji. Mama je sa širokim osmjehom otvorila vrata I rukom pokazala majstoru gdje može okačiti kaput. Dobio je najbolje papuče koje smo imali u kući, prošao je sa svojom crnom kožnom torbom kroz hodnik, ušao u dnevni boravak koji je specijalno za njegovu priliku bio posebno usisan, meza I piće su već bili na hastalu. 

Majstor nije gubio vrijeme. Ništa nije progovarao, kao pravi profesionalac, gledao je u televizor I već imao jasnu sliku šta bi tu moglo da bude pokvareno. Srednjim prstom je gurnuo prema vrhu nosa svoje debele naočale, stari mu je pomogao da se stol sa televizorom odgura od zida da čovjek može otvoriti veliki prašnjavi poklopac, na kojem su bili od[tampani razni znakovi za opasnost koji su prepadali I one najhrabrije. Tu se našla I šamarlica za torbu, dodatna lampa da majstor može bolje vidjeti šta radi. Pritisnuo je dugme na televizoru, koji nije reagovao. Tu je podigao obrve I uzdahnuo, izvadio šrafciger, lemilicu I neku spravu za mjerenje struje I krenuo vrti šarafe, skida poklopac i gleda u unutrašnjost televizora.

Mene je uvijek interesovalo kad neko nešto popravlja, umjesto da se igram s djecom često sam “pomagao” čika Bati da popravi neko auto što je radio iz hobija za svoje prijatelje iz banke. Znao sam tu I tamo dodati gedoru, ali sam uglavnom posmatrao kako se skida karburator, sistem za paljenje, slušao sam verglanje I usput kamenjem gadjao mačke koje su se s vremena na vrijeme pojavljivale. 

Mama je donijela kafu za majstora, koji se već duboko zakopao u televizor. Ja sam provirivao iza ledja svog oca , koji je (logično) imao najbolji pogled na situaciju. Posmatrao sam sve te diode I tranzistore koje je majstor izvadio, sve je to izgledalo tako fantasticno I daleko, kao da popravlja svemirski brod a ne televizor. Lemilica je uveliko pravila krugove žutog dima koji su se postepeno miješali sa plavo/zelenim duhanskim dimom, stvarajući tešku atmosferu u kojoj niko ništa nije progovarao. 

Majstor bi tu I tamo otpio gutljak kafe iz fildžana, koja mu je na posebnoj tacni bila servirana na samom televizoru. Popravak je potrajao, I neka čudna nervoza se počela stvarati. Ali, na svu sreću, majstor je bio najbolji u gradu, tako da je strpljenje ipak imalo opravdanje. U neka doba banule su kroz vrata nepozvane neke komšinice koje su počele da postavljaju pitanja majstoru za svoje televizore. Majstor je polako privodio posao kraju, a mama je uspjela da u medjuvremenu napravi pitu, koja je vrela postavljena na stol. Komšinice nisu ništa čekale, odmah su prstima krenule da ćopaju vruću pitu prije nego je majstor zvanično oglasio završetak radova. 

Majstor se sageo, uključio TV u struju, pritisno ogromno crveno dugme I na ekranu se ukazala Mebrura Topolovac, koja je čitala neko saopštenje o zasadima repice u Semberiji. Uslijedio je aplauz I oduševljenje, a majstor je skrušeno,u stilu nekog velikog violiniste, gestom ruke koju kao da je vježbao pred ogledalom, oduševio sve prisutne. Zatim je otišao do banje da opere ruke, gdje ga je čekao nov novcat sapun I peskir. Nakon toga se vratio dominantno pognuto u glavnu sobu u stilu rutavog Andre Knege (nakon što bi dotični košarkaš opalio rampu nekom beku koji nije bio dovoljno brz na šutu). Stari je sipao rakiju, a majstor je zamezio. Uslijedila su pitanja o prirodi kvara, a on je pokušao šturo (nevoljno) da objasni detalje u pauzama ubadanja čačkalicom u suho meso. 

Majstor je zatim pogledao na sat, što je svima dalo jasnu poruku. Ustao se, vratio svoj alat u torbu, zakopčao je I krenuo niz hodnik u pravcu izlaza. Stari ga je pratio I nešto tiho s njim komunicirao. On mu je nešto rekao na uho, a stari je zabrinuto podigao obrve, okrenuo se prema zidu da niko ne vidi, čulo se šuštanje novčanica. Vrata su se zatvorila, kompletna avantura je bila gotova; do slijedećeg popravka. Ja sam od sreće već šaltao obadva postojeća kanala, komšinice su dovršavale pitu, a stari je zabrinuto gledao u nekom nepoznatom pravcu, razmišljajući vjerovatno o kupovini novog televizora, jer je vjerovatno slijedeći popravak ovog starog bio odveć “nerentabilan”. 

Za rodjendan sam dobio komplet “Mehanotehniku” na poklon, konačno sam I ja zavrtao I odrvtao šarafe, spajao motore sa strujom, rastavljao Ih I spajao, sve oko struje me interesovalo. Nekoliko godina kasnije, I dalje fasciniran elektrodogodovštinama nagovarao sam svog oca da me preko štele (radio je u upravnoj zgradi “Energoinvesta”) upiše u tada elitnu drugu gimnaziju. Stari je to mogao bez problema učiniti, no postojao je jedan veliki problem: imao sam keca iz matematike svake godine, išlo se na produžnu, pa na popravne, ljeta su se provodila uz nastavnika koji je uzaludno pokušavao da me pogura dalje od razlomaka. Moji snovi o spajanju žica, popravljanju televizora, kompjutera I sličnih stvari su morali biti zamijenjeni nečim realnijim: bubanjem u kamen, gnječenju gline, mrljanjem boja, šaranjem po papiru, pušenjem u školskom WC-u I bježanjem s časova, ispijanjem čajeva u ćumezu uz masne viceve I težak duhanski dim. 

Vino

Vino

March 17, 2014 at 8:33am

Smjestili su nas u neki zatvoreni hotel zapadno od Pariza, u neposrednoj blizini Versaja. Trebalo je od tamo dobaciti svaki dan do grada i nazad, maltretirat se po podzemnim, nije bilo druge. Nas nekoličina umjetnika iz Sarajeva je "fasovala" rezidenciju na jugu francuske, svako je trebao otići u neki drugi grad, provesti vrijeme sa lokalnim umjetnicima, studentima, s kim su nas već namjeravali smjestili. A dok se to sve ne organizuje i distribuira trebalo je provesti neko vrijeme u Parizu, što nam nije bilo mrsko.

Za mene je sve počelo katastrofalno. Neko mi je iz torbe maznuo skoro sve pare koje sam imao. Nisam mogao vjerovati svojim očima, a nisam se imao kome žaliti. Bio sam očajan. Sva sreća pa je baka koja je sve to organizovala imala love pa nisam morao da pasem travu u parku. Bilo je i neke raje u gradu pa sam se "snašao". Giros na uglu mi je bio jedina hrana, uvijek se moglo naci 20 fr.

Nakon par dana obreo sam se u Nimes-u, malom gradiću na jugu zemlje. Nisam imao para za taksi pa sam prtio kofer prema centru grada gdje sam trebao odsjesti kod nekih studenata tamošnje likovne akademije. Bio je zaista lijep dan, uživao sam posmatrajući radnje i restorane, opuštene ljude, pse kako pišaju i seru, lijepe koke kako prolaze. Dovukao sam se do željene adrese i pozvonio. Na moje iznenadjenje vrata je otvorila jako lijepa djevojka, očigledno porijeklom iz Maroka ili neke druge slične zemlje. Dok je držala cigaru u ustima pružila mi je ruku: "Ja sam Saadia..."

Kontam u sebi kako mi se konačno posrećilo, bićemo sami,  kao u nekom filmu. Već sam u svojoj glavi premotavao scene žestokog seksa po svim dijelovima stana, zgrade, ulice i grada,  kad iz druge sobe se pojavi onizak tip koji se tek probudio. Onako mlitavo, u gaćama, i on je pružio ruku i promuklo progovorio: "Fabrice..". "Ja sam Shoba", rekoh. U to iz treće sobe izadje još jedna djevojka, ne baš zgodna i lijepa ali naizgled prijatna i opuštena. "Claire", kaže, "Zovem se Claire".

Pokazali su mi moju sobu u kojoj je bio rusvaj. U stvari tu nije bilo ničega osim kutija sa odjećom i knjigama o umjetnosti, razbacanih sitnica koje nisu stigli pospremiti prije mog dolaska. Kreveta nije bilo, samo je jedan tanki madrac bio bačen na pod. "Studentarija", izbih sebi u bradu. Ostavio sam svoje stvari i ušli smo u glavnu sobu u kojoj takodjer nije bilo ničega osim par madraca i šperploče koja je bila zamjena za sto; na njoj pepeljara, smeće i rizle za motanje.  Krenuli smo se upoznavati, pričali smo lošim engleskim, borili se za svaku riječ, ali nekako je išlo. U neka doba neko reče da je vrijeme da se klopa, s čime sam se itekako složio, crijeva su mi se već zalijepila za ledja.

"Nemamo dosta vina, pa ako ti nije mrsko, tu ispred kuće je supermarket, idi kupi nešto" kaže Saadia. Dok je izgovarala riječi, zaista sam uživao u njenom licu i pokretima. Imala je neku neobjašnjivu spontanost, prosto sam se utopio u atmosferu koju je stvarala. Jednom rukom je pridržavala drugu u kojoj je držala cigaretu na neki čudan i sofisticiran način. Fabrice je, s druge strane, bio zamišljen, odsutan, motao je džoint. Claire je nešto klepetala loncima u kuhinji a ja sam izletio napolje po vino.

Pogledom sam prelazio preko rafova i primijetio dvije kategorije: crna i bijela vina. To je bilo sve što sam o vinima znao. Kod kuće sam salivao Ikana, Ždrepčevu Krv, i sve ostalo što je bilo najjeftinije za napit se što prije...s grimasom na licu. Kvalitet vina je bila posljednja stvar koja me u životu interesovala. Nisam se mnogo dvoumio, zgrabio sam neko vino u tetrapaku koje je bilo najjeftinije. Uzeo sam i neku paštetu i salamu, kontam, možda će i to da "legne" s vinom.

Ušao sam u sobu koja je već bila dobrano zapušena, stavio sam kesu na pod. Sjeo sam na madrac pokraj Claire koja je već punila tanjure sa cous-cous-om koji je mirisao pravo dobro. Izvadih svoje vino i stavih ga na sto. Oni se pogledaše i nasmijaše se. Nije mi bio jasno šta je bilo smiješno. Otvorio sam tetrapak i krenuo da vino salivam drito u grlo. Oni se više nisu smijali već su me čudno gledali. Skontao sam da sam negdje pogriješio ali nisam kontao gdje. Možda sam nekoga trebao ponuditi, čaše za vino su bile na stolu, ali ja ih nikad nisam koristio. Fabrice je ustao i otišao u kuhinju. Vratio se sa flašom vina. Sjeo je pokraj mene, u jednu ruku je uzeo moj tetrapak a u drugoj je držao svoju flašu. "Vidiš ovo Shoba: ovo je vino (pokazujući na flašu) a ovo nije (pokazujući na tetrapak)". Krenuo je onda da mi priča o vinu nadugačko i naširoko. Meni ništa od toga nije bilo jasno, ali sam ipak slušao i upijao. Pokazivao mi je etiketu, ime priozvodjača, godinu berbe, sve ono što meni nikada nije zapalo za oko. "Ovo je dobar Bordeaux", kaže, "Medoc". Otvorio je bocu i nasuo vino u čaše. Kucnuli smo se i otpili malo. Po prvi puta u svom životu sam osjetio razliku od onoga što sam obično lokao naiskap i ovoga što se polako pijuckalo sa guštom.

Na akademiji sam sutradan dobio svoj atelje gdje sam krenuo da radim koješta. Imao sam par ideja, spremao sam se za "Manifestu" na koju sam prethodno pozvan. Nije bilo ni podne, a već sam otvorio flašu vina koju sam kupio na preporuku Fabrice-a. Uz to mi je i preporučio i neke sireve, koje sam takodjer kupio. Uz obavezan baguette, kršio sam sir i vino bez prestanka. Gledao sam kako mi stomak raste ali me nije bilo briga, nisam se više mogao zaustaviti...

Prošlo je nekolio sedmica i jedno jutro je zazvonio telefon. Moja bivša djevojka (sadašnja supruga) mi je upravo rekla da dolazi prvim avionom za Nicu pa onda vozom do Nimes-a. Jedva da smo se počeli zabavljati u Sarajevu ona je već bila spremna da sve to tamo ostavi i pridruži mi se. OK. Činilo mi se da bi više volio da u tom momentu budem solo, ali više nije bilo izbora. Leslie se sutradan ukazala, a ostali u stanu su bili malo hadni na to, jedva su se na mene navikli. Nisu ni oni imali izbora. Doduše, svakako sam se pakovao za Montpellier, gdje je bakica koja je organizovala rezidenciju pravila neku izložbu u kojoj sam morao učestvovati.

Leslie i ja smo sutradan sjeli na voz. Nakon dolaska u grad, relativno lako smo našli crkvu u kojoj se održavala izložba. Meni je trebalo sat-dva da postavim svoj rad. Otvorenje je bilo pristojno, došlo je dosta svijeta. Držao sam je hastala sa vinom i sirom, usput objašnjavajući Leslie stvari koje sam "naučio" o vinima. Pošto i ona kao i ja nije imala pojma o vinima, nastojao sam da je malo impresioniram svojom upravo stečenom lažnom "francuzščinom". Stajali smo tu, ispijali džabalesku vino i posmatrali raju kako obilazi radove, kad pridje moja rezidensi-bakica i predstavi nam svog prijatelja, brata od njenog bivšeg muža. "Vincent", pruži stariji čova ruku. Stisak je bio jeben, tip je nekad bio legionar, ko zna šta je radio po Alžiru. Ali, izgledao je markantno, pristojno, imao je neki svijetloplavi džemper (boje golfa koji je vozio Fićo Bahtić) a dole je imao farmerke. Nakon izlozbe otišli smo svi skupa u neki restoran. Svako je gledao u menu i kontao šta će da klopa, dok je Vincent već naručio vino. Flaše su stigle odmah, a ja sam iz radoznalosti odmah uzeo vinsku kartu da vidim šta je naručio, odnosno koliko to košta. Tip je naručio najskuplje vino. Primijetio je da sam ja skenirao situaciju i rekao je: "Ništa ne brini, to je na mene". "Dobro", rekoh. Otvorile su se flaše a vino je bilo duplo bolje od najboljeg vina koje je Fabrice znao otvoriti na svom masnom madracu. "Ufff...ovo je dobro!" rekoh Vincentu. On je zatim krenuo naširoko i nadugačko o tom vinu. Vidim čova zna posao, pa sam krenuo da postavljam pitanja šta i kako, zašto, gdje i kada. Ostatak večere sam proveo slušajući Vincenta kako govori o vinima.

Sutradan smo nas četvero sjeli u njegov stari i olupani BMW i krenuli da posjetimo neki muzej savremene umjetnosti. E tu sam ja preuzeo stvar i krenuo da Vincentu objašnjavam šta i kako, zašto, gdje i kada. Njega je zainteresovao moj pogled na umjetnost pa smo priču kasnije nastavili u nekom restoranu, gdje je on opet naručio vina i krenuo da o njima priča, a ja sam pomno slušao. Tu večer je pao prijedlog koji nisam mogao odbiti. "Shoba...šta misliš da svi zajedno odemo kod mene kući na par dana u Annecy, to je dan vožnje odavde, usput ćemo svratiti do "Le Magazin" u Grenoble. Jel to može?". "Kako ne može", ja ko iz topa.

Vincent je dobro vozio, pričao je o svemu i svačemu. Bakica je zijevala jer je sve te priče već čula, Leslie je spavala, a ja sam postavljao pitanja ako mi šta nije bilo jasno. Posjeta čuvenom "Le Magasin"-u je bila odlična,  postavka je bila raznovrsna, a ja sam se raspričao i mahao rukama dok je Vincent sve upijao, što pogledom što ušima. Onda smo se popeli na brdo iznad Grenoble "odakle se pruža odličan pogled". Opalismo tu par fotki i onda udri po gasu. Bilo je kasno popodne kad smo došli do obala jezera Annecy, onako umoran i smožden sam blejio kroz prozor dok je sunce polako zalazilo. Osjetila se neka nervoza u zraku, zgadilo nam se svima truckanje u autu.

Nakon par kilometara uz jezero, Vincent je oštro skrenuo u desno u neki makadam, i po gasu uz brdo. Kamenje je lupalo po karambolkama i blatobranima, nismo se dugo tresli kad se ispred nas ukazao srednjovijekovni zamak. Sunce mu je još malo obasjavalo vrhove, izgledao je zaista moćno uz lokalni pejsaž. Stali smo ispred garaže. Kontam u sebi garant opet neki restoran, pa ćemo onda kod njega u bajtu na spavanje. Vincent se opružio i otvorio pretinac ispred mene i iz smeća i koječega izvukao daljinski. Pritisnuo je dugme i vrata garaže su se otvorila.

Pogled unutra je bio zaprepaščujući. Mercedes, Rolls Royce, Bugatti,  ko zna šta već ne. Izašli smo iz auta i krenuli se protezati, a on je parkirao svoj krš unutra pored svih tih limuzina i kolekcionarskih primjeraka. Ja sam gledao naokolo da primijetim neku tablu sa imenom restorana ali nije bilo ničega. Nešto je tu smrdilo ali mi nije bilo jasno šta. Krenuli smo lagano uz stepenice prema ulazu u zamak, kad iznutra istrčaše tri žene obučene u klasične kućepaziteljske uniforme. " Dobroveče gospodine", progovaraju jedna za drugom. Meni još ništa nije jasno , kakav li je reko ovo restoran gdje te ovako dočekuju. Udjosmo u veliku prostoriju punu srednjovijekovnih slika, skulptura, sa velikim kaminom gdje je već gorila vatra. Vincent baci svoju jaknu na kauč, raskomoti se kao u svojoj kući i krene da otvara prozore. Što sam ga više posmatrao to su mi se polako palile lampice....PA OVO JE NJEGOVA KUĆA!

Još se nisam ni oporavio od početnog šoka a on mi kaže: "Ajmo u podrum po vina, večera se već sprema". Sidjosmo niz stepenice koje su izgledale kao iz filmova strave i užasa, Grof Monte Kristo bi ladno mogao da tu bude zatvoren. On je energičnim pokretom otvorio neka velika stara vrata, pritisnuo prekidač za svjetlo i onda je pukao pogled. Prostorija veličine prosječnog supermarketa je bila krcata rafovima sa vinima. Posvuda je paučina, po svim bocama su slojevi prašine, mjerači vlage i temperature su bili jedina stvar koja je govorila da smo u 20 vijeku. On je krenuo da vadi boce i da priča kad je koju i gdje kupio, počelo je predavanje o istoriji familije i kolekcije vina, a ja sam samo stajao skamenjen i otalambačene donje vilice sve to posmatrao. Izvadio je neki Saint Emilion, jedan Margaux, Sauternes i jos par flaša. Popeli smo se gore, ostavili flaše na stolu (osim Sauternesa koji je otišao u frižider) a on je nastavio da nam pokazuje ostatak zamka. Smjestio nas je u sobu gdje je nekada boravio njegov sin: kompet zidovi su bili prekriveni stalažama sa stripovima, sve što se moglo pomisliti je bilo tu: od Taličnog Toma do Mila Manare. Otvorio je vrata kupatila, a iznutra je vrisnuo veliki jacuzzi sa pogledom na jezero i zalazak sunca. Ostavio nas je u sobi i rekao da sidjemo za nekih pola sata na večeru. Leslie i ja ne izdržasmo, bacili smo odjeću sa sebe i skok na glavu u jacuzzi. Pogled je bio zaista nevjerovatan, dok su balončići lagano grickali šupčić.

Dok je posluga postavljala stol za večeru, Vincent se ukazao sa Sauternes-om, zapakovanim u neku specijalnu foliju koja održava vino hladnim. Dao nam je svakom po malu čašicu i nasuo jarko žuto vino. Tako rafiniran i slatkast okus nisam nikad osjetio. Svi smo se zagledali sa osmijehom i pali u sevdah. "Vela havle...", rekoh sebi kroz zube. Vincent je spustio flašu i mahnuo rukom da ga pratimo u sobu za večere. Sjeli smo na već unaprijed odredjena mjesta, a posluga je krenula da skače oko nas. Krenulo je prvo vino, pa drugo, pa vino za zene i vino za muškarce, a sve je to pratila odgovarajuća klopa koje se vise ne mogu ni sjetiti. Vina su mi bila sasvim dovoljna. To je trajalo i trajalo a ja sam sve vise padao u neki trans, nisam više ni slušao šta Vincent priča, svaki zalogaj i svaki gutljaj su me bacali negdje daleko. Nakon što se večera završila sa "plateau de fromages" ostavili smo žene da pričaju i izašli napolje. Vincent me poveo prema jednoj kuli koja je bila izvan zamka, a koja je bila mnogo starija od ostalog zdanja. Kaze da je kula iz 12 vijeka i da u njoj hoće da napravi veliku pokretnu hidrauličku staklenu platformu-lift, koja bi išla gore-dole dok bi se po zidovima nalazila razna umjetnička djela savremene umjetnosti. Tu su mi postale jasne naše prethodne  konverzacije, imena umjetnika koja su cirkulisala, cijene radova i sl. On je pipao teren, nije mu bilo jasno šta hoće a šta neće, valjda je bio zbunjen svime što je čuo od profesionalnih art dilera pa ga je mozda zainteresovalo moje mišljenje. Elem...

Tu smo ostali par dana, vrijeme smo uglavnom provodili u podrumu, gdje sam dobio elementarno obrazovanje. Vincent mi je pokazivao na šta treba gledati kada se kupuju vina, raznorazne detalje koji upućuju na kvalitet i koješta. Upijao sam sve kao spužva, počelo me to zaista interesovati, iako sam znao da nikad neću biti u situaciji da se bavim istim hobijem. Nisam ja taj koji bi bilo šta mogao sačuvati.

Sutradan smo sjeli opet u starog i skrhanog BMW-a i preko Ženeve pravac Martigny. Tamo smo posjetili lokalni muzej savremene umjetnosti gdje su imali dobru izlozbu Diega Rivere i Fride Kahlo. Kao sto je to obično bivalo, nakon izložbe sjeli smo nazad u auto i uzbrdo do 1300 metara nadmorske visine u neko selo u planini gdje ljudi još od rimskog doba prave solidna vina u jako čudnom mikroklimatskom okruženju. Obišli smo par vinarija, a Vincent je u jednoj uzeo sanduk bijelog: nek se nadje.

Martigny

Nakon svog tog ludila i nevjerice vidjenim, popijenim i pojedenim, svak je otišao na svoju stranu: bakica Martine nazad u Montpellier, stari Vincent ko zna gdje (sa svojim helikopterom), Leslie u Njujork, a ja nazad svojoj studentariji u Nimes. Na rastanku Vincent mi je ubacio u torbu neku flašu koju nisam ni pogledao prije neg sam uskočio u voz. Nekako sam se sa stanice mrtav umoran dogegao do stana a njih troje su džmarili neki džoint i pričali o politici. Pala je zatim uobičajena skromna studentska večera a Patrice je otvorio flašu nekog vina.

"Šta je ovo?Kakvo je ovo sranje?" urliknuh. "Nisam odavno pio ovakvu džibru". Njih troje su se u čudu zagledali. Još su u glavi imali sliku kako salivam tetrapak. "Jebo ovo...sačekajte, imam ja nešto bolje od ovog sirćeta...!" Izvadih iz torbe flašu i spustih je na šperploču. Njih troje se zagledaše u vino, znali su dobro o čemu se radi. Gledali su malo u Grand Cru Pouillac a malo u mene, nikako nisu mogli da povežu te dvije stvari.
Nisam ni ja...

What is home?

for Doma Journal

What is home?

by Shoba



My grandmother, now 95, lived in six different countries without moving an inch from her home in Sarajevo. She was born in the Austrian Empire, spent her childhood during the Great War, which may have been sparked by a political assassination in her home town but luckily raged elsewhere, and had her peaceful and careless adolescent years and youth in the Kingdom of Yugoslavia which followed the crash of the Hapsburg monarchy. She got married in the eve of World War Two, subsequently living in Axis Croatia following the German and Italian occupation. A few months after her marriage, she lost her husband – my grandfather – as well as three brothers and a sister, all killed combating the Nazis as members of the resistance. She then spent many years in communist Yugoslavia, which inherited the territory of the former Kingdom in 1945. And a while ago she witnessed another war, ending up in the capital of independent Bosnia and Herzegovina. At 95 years of age she’s still not sure which country is coming next.

The turbulent politics of the Balkans have taught residents of the region that they can’t be sure if they’ll end up in the same country where they were born. Unfortunately, frequent wars have destroyed or damaged much cultural heritage beyond recognition, with the last Bosnian war of 1992-95 razing many old structures to the ground. For centuries armies have marched across the Balkans, sometimes not just stripping the people of their goods but occasionally even leaving something good behind. The Ottoman Turks, for example, built many bridges; the Austrians built the first railroad and developed city centers, bringing with them technical knowledge and education. Socialist Yugoslavia rebuilt the entire country after World War Two, and a long period of peace and prosperity started.

Unlike my grandmother I moved out of Balkans. I wanted to taste different countries and had the concept of traveling instead of sitting on one place, waiting for other countries to come to me. After all, I witnessed the fall of Yugoslavia (and fought bitterly in the war for Bosnian independence as a soldier), then got fed up with all that mess and went to Holland for better education and better life. As though that wasn’t enough, I moved to post 9/11 America, and am still trying to survive as artist in New York City.

The very first home which I didn’t have to share with parents, sister and grandmother was a small studio in crooked 14 Century building in downtown Amsterdam. Its walls were porous, and strong marijuana smoke was from the neighbors below constantly tingled my nose and brain. What’s more the building shook at all hours, pounded by discothèque beats from next door. Built on wet sand, the building is still sinking. (The previous flat where I lived with my parents was a solid socialist, albeit weirdly painted, concrete and brick development, designed in a crooked and bent idea of the “Le Corbusier” style. It successfully and proudly withstood a few strong earthquakes and later, multiple 120 millimeter mortar shells during the war.)

Still, even given all that the Amsterdam housing situation was very comfortable. The lack of privacy was interesting. Most apartments in Amsterdam don’t have curtains and you can frequently see your neighbors naked, extinguishing their hand-rolled cigarettes next to the window (and they might see you staring at them). Someone told me the Dutch habit of not using curtains dates back to the Spanish occupation of Holland, when the occupiers forbid curtains because they feared hidden conspiracies and a possible uprising. I was also surprised by Amsterdam’s narrow corridors, its scull-and-bones decorations on black and white facades, not to mention the hooks on top of the buildings, which are used to move furniture through in and out of the house through windows via attached ropes and pulleys. Everything there is designed for maximum economy of space. In the old times people paid property taxes according to the width of the building; a result of that they have very narrow, very long houses all over Amsterdam.

“New Amsterdam,” immediately following my 3 years in the old one, was something different. My first NYC home, which I shared with my beloved wife, had only one dusty airshaft window overlooking the wall of the next building. It was very dark during the brightest days; I couldn’t easily say if it was day or night outside. The good side of that dungeon-like apartment was a total insulation from loud and throbbing noises outside. Just a few steps outside the building, waves of ambulance and fire engine sirens combined with the frequently humid polluted haze used to push me back inside. The closest piece of nature from my home was Central Park, 51streets north, packed with desperate people hungry for leaves, trees, lawns, ponds, ducks and robins. Another surprise in my East Village building was superintendent Suleyman, a Montenegrin-born Muslim. We used to live in the same country before the collapse of Yugoslavia, and still spoke the same language, exchanging knowing jokes about our supposed laziness and inability to integrate wherever we go. (Where do Balkanoids hide money? Under the shovel. Nobody’s ever gonna pick it up...) All the while he was fixing things that were clearly impossible to fix and simultaneously ruining those that didn’t require any fixing. Most of the time I felt like I had at least one pair of eyes on me from the second floor apartment window overlooking the building entrance in which we and Suleyman lived, along his old mother, wife and son. Just a little movement of the curtain told all. Sometimes cigarette butts would land on the street from that open window, shedding their last sparkles in the night air.

My current home, again shared with my beloved wife, is a one bedroom apartment in a fancy brand-new building on the edge of the popular Meatpacking District at the border between the West Village and Chelsea. Never before in my life have I had a concierge, a uniformed doormen, an extremely kitschy decorated hallway with questionable art artifacts and a waterfall, a washer and dryer in the apartment, and a rooftop area complete with a barbecue, sundeck, shower and well positioned half-naked trendy chicks in deckchairs roasting in the afternoon sun. For the first few months there it was embarrassing just to pass the doormen with my “Western Beef” grocery bags, I was afraid that I would be kicked out of this artificial heaven, which we got into thanks to New York City’s low income housing program (and my wife’s hard work to get us inside: thank you, Leslie!). Some weird form of city socialism got us inside a place we actually don’t belong, among the rich and the extremely rich, among the almost famous wannabies and the pets with high expectations, in a building with bronze elevators and a sea of food deliveries to all floors, where huge plasma screens reflect their shifting light in the windows all night. Unlike our “Joy Division” East Village apartment, I finally have huge optimistic windows that open on a genuine street, one packed with offices, shops and food stores. A few times a day sunlight even comes through the forest of air conditioners placed on the rooftop of the neighboring building, discoloring some old photos and newspapers on my desk, its strong light briefly raising hope in the leaves of my sun-thirsty basil plants. The faces of people pretending to work, caught in sun reflecting from our fancy building’s reflective windows, sometimes show up from the other side.

But the biggest, widest and sometimes only window of any home I ever lived in and stared through has to be my computer screen. All possible information, news, identity, images, people, music, nostalgia, friends, family, work, art, visions, ideas, movies, events, goes through it. It’s really hard to imagine life without computers nowadays. Even my parents faces shows up, peeking at the furniture and layout of my apartment through a webcam hooked to Skype. And even my old Grandma recognizes her own image through a webcam on the wall of a brand new New York City building, another reminder of her nowadays virtual adventures, her stubborn traveling without moving.