Woodstock

 Udahnuo duboko, skočio u bazen. Ronio nošen inercijom koliko sam mogao, ne izdurah dugo. Kilogrami su se nakupili, godine bez ikakve vježbe, a izolovanost od samog sebe je uzela danak. Nekada sam mogao daleko dobaciti nakon skoka sa mola na Lopudu, mladalačka pluća su držala zrak dugo, ali danas…

Potrefilo se da sam sâm u bazenu kuće koju smo iznajmili u okolini Vudstoka, malog popularnog mjestašća neka tri sata vožnje od Njujorka. Većina vas koji ovo čitate ste sigurno  čuli za čuveni koncert iz 1969. kada su pred pola miliona ljudi svirali Hendrix, Janis Joplin, The Who, Joe Cocker, Jefferson Airplane…E pa taj koncert se nije desio u mjestu Woodstock nego sat i kusur dalje u mjestu Bethel, na farmi jednog lika koji nije imao pojma šta mu se sprema. 

Soundtrack ploču sa koncerta sam kupio u RK Sarajka tamo neke 1981. kada sam još bio “hašišar”. Po cijeli dan sam znao vrtiti ploču i posmatrati fotografije sa omota. Ko bi mogao pretpostaviti da ću se ikada motati po ovim krajevima u kojima je ama baš sve ispalo suprotno od onoga kako sam zamišljao. Nigdje hipika ni hašišara, nigdje slobodne ljubavi, nigdje ništa iz mladalačke mašte osim klasične američke suburbije, odnosno, mjestašca gdje dolaze imućni ljudi u svoje fensi preplaćene vikendice, turisti koji se zgražavaju cijena i u najjeftinijoj samoposluzi.

Nisam se dao omesti viđenim, krenuh sa suprugom naokolo obijati vrata kojekakvih naizgled neobičnih hipi lokacija koje su se pokazale sasvim običnim i komercijalnim. Vožnja autom kroz “country side” je itekako prijatna i ugodna, daleko od usijanog betona i stresa grada. Zastali bi tu i tamo jer su srne prelazile put, neka stara kuća bi nas privukla svojom zasebnošću. A onda bi krenula svađa oko promašene raskrsnice i trgnuli bi se verbalni pištolji, ko je kriv za šta od početka veze a ko nije.

Dok sam stajao sa maskom na glavi u “kovid” redu ispred pekare da kupim kruh za jutarnju paštetu i majonezu (uz jogurt), vidjeh u izlogu sliku iz davnih vremena kada je ispred te pekare pozirao Bob Dylan. I on je tih davnih 60tih bježao iz grada u selendre pa se najvjerojatnije on prvi dovukao ovdje i napravio famu koja je privukla druge. Sve je tada (naravno) izgledalo drugačije, pekara je bila pekara a ne prodavnica svačeg, sa prodavačima iza pulta koji su tetovirani od glave do pete, kojima je to ljetni posao koji mrze. Nije se tada moglo platiti telefonom nego samo papirnatim dolarima koji su još uvijek imali pokriće u zlatu. Upoznah malo dalje i nekog piljara koji prodaje dobar paradajz i jagode. Njegovi su 1930. pobjegli iz Njujorka kada je krenula strašna kriza nakon pada Wall streeta i kupili zemlju daleko od grada. Lik živi sam na 40 hektara, nema zuba u glavi ali posao mu ide odlično. Ljudi vole kupiti paradajz na pijaci, makar u pitanju bio paradajz uvezen iz Holandije koji nikada nije vidio sunce.

Kuća u kojoj smo iznajmili sobu je nekada pripadala David Bowie-u, koji je tu jedno vrijeme živio sa Iman. Kasnije su napravili mnogo veću na mnogo boljoj (javnosti nepoznatoj) lokaciji, gdje je poznati muzičar uglavnom živio do zadnjeg dana. Gazdarica je svašta napričala, teško se moglo bilo šta pohvatati. Nisam ništa od svega toga (za nekog fana vjerovatno bitno) zapamtio, a vala i nije mi bilo toliko do toga stalo. Gledao sam kako da se opustim i udahnem duboko. Sat otkucava i povratak kući je neminovan. Bitnije mi je da vidim gdje koji zečić trči, gdje vjeverice kake, medo ganja žirafu sa “sijačem”. Moje privatno ludilo ponekad traži otklon od civilizacije koji je tako teško naći. Taman pomisliš da si sam i da čuješ samo cvrkut ptica i vjetrić kako njiše grane a onda upadne idiot sa kosilicom ili preleti helikopter. 

Plutao sam u bazenu kao stari aligator i posmatrao obližnju šumu, još šokiran činjenicom da oko mene nema gomile ljudi i gradske vreve. Nekada davno sam se mogao uhvatiti rukama za mol i izvući se napolje u jednom potezu. Dječiji instinkt me ponese i pokušah da uradim isto. Nisam se ni počeo dizati kad me gravitacija povuče unazad. Mišići kao da su nestali. Totalno razočaran, otplivah do izlaza iz bazena. Ako ništa, barem mogu skočiti “bombu” i napraviti talase kakve prije nisam mogao. Na tome bi mi svako na molu Lopuda mogao pozavidjeti.

10.8.21

Si vis pacem - Para bellum

 Rođen sam 2. decembra 1968 godine u bolnici Koševo. Ubrzo zatim donijeli su me na Điđikovac 9 (danas 15) u tadašnje “profesorsko naselje”. Naša zgrada je naknadno izgrađena i  pridodata arhitektonskoj cjelini na zahtjev utjecajnih familija. Kao dijete elitnog naselja i ja sam odrastao u skladu sa principima i ideologijom tadašnjeg vremena. 

U onom ratu je u partizanima poginuo dedo (narodni heroj), njegova sestra, majkino troje braće i sestra (narodni heroj) tako da je atmosfera u kojoj sam odrastao bila itekako ideološki nabrijana. Glavno mjesto na glavnom zidu u našem stanu su zauzimale spomenice poginulih koje su okruživale Titovu sliku.  Često se na familijarnim sijelima pričalo gdje i kako je ko poginuo, često bi se izvlačili i pravi “šmajseri” koji su ostali kao trofeji iz partizanskih dana. 

Kao igračku sam prvo dobio plastični pištolj pa tek onda Mikija. Najradije su se gledali crtani filmovi ali bi ipak prioritet dobili Sutjeska, Neretva, Otpisani, Valter brani Sarajevo, emisije tipa Dozvolite da se obratimo. Majka je bila aktivna u SUBNOR-u pa su je često zvali u “Maršalku” a ona bi povela i mene da gledam topove, puške, tenkove…Pentrao sam se po svemu tome (koliko su mi dozvolili), fasciniran vatrenoj moći naše slavne armije, nastale na krvlju naših boraca. Kad smo se vratili kući pravio sam uz pomoć svog tate tenkove od plastelina. Svaki detalj je bio bitan. 

Kako je vrijeme prolazilo tako se i moja strast za borbom pojačavala. Igrali smo se partizana i nijemaca non stop. Nijemci (niko nije bio nijemac, u pitanju je bio apstraktni neprijatelj) su bili u bunkeru (žbunu na vrhu dvorišta) koji je trebalo osvojiti, što nije bilo lako. Svaki juriš bi bio težak i komplikovan, iziskivao dosta pripreme. Rezultat je uvijek bio isti: pobjeda. Neko bi dopuzao i bacio bombu (obično kamen) i uslijedilo bi slavlje. 

Na samom kraju osnovne škole došlo je vrijeme za pravo pravcato bojevo gađanje. Konačno sam imao priliku da pokažem ko sam, da osvijetlam obraz familije. Odveli su nas na Sedrenik na neko strijelište. Bilo je teško gledati strah na licu djevojčica koje su nervozno grickale nokte, ne želeći da pucaju iz tako opasnih pušaka. A ja? Ja sam jedva čekao, skakao sam u mjestu od uzbuđenja i gledao da se izguram preko reda da pucam što prije. Ali nije sve prošlo kako sam zamislio. Kada su me prozvali legao sam pokraj puške M-48 i dobio iza leđa 5 metaka u klipu. Pogled mi je pao na drugaricu iz razreda koja je pucala zatvorenih očiju, sa glavom okrenutom unazad koliko je to bilo moguće. Puške su jako trzale, mnoga djeca su vriskala od bolova koje su nanosili teški kundaci.

Dobro sam se skoncentrisao, nanišanio i stoički opalio kao da sam u sred ofanzive na Ljubinom grobu. Brzo sam sve sprašio što sam dobio, žaleći što nisam imao “šarac” da se merakanje nastavi. Ponosno sam ustao i otišao nazad iza vatrene linije očekujući rezultate. A onda hladan tuš. Bio sam jedan od najgorih strijelaca. Većina cura je bila bolja od mene. Kako sad to? Bio sam bijesan. Kako da tražim da pucam ponovo? Puška garant nije valjala, pomislih. Crvenio sam se od stida. Ne znam kako sam se kući živ vratio. Nisam nikom rekao ništa, sramota je bila samo moja. 

Nakon osnovne, sve se nastavilo u Školi primijenjenih umjetnosti. Časovi odbrane i zaštite kod nastavnika Šimeta su znali biti komični. Nikom se nije učilo kako postavljati nagazne mine ili kako srušiti most. Ali ko te pita. Šime je često insistirao da zaliježemo po podu učionice simulirajući puzanje sa puškom, što je bilo baš presmiješno jer je on ipak najviše morao da pokazuje kako se to radi (kasnije je poginuo u ratu). 

Taman nakon što sam zaboravio na svo moguće oružje, epopeje, Sutjeske i Neretve, a samo što sam se bacio na muziku i (neuspješno) ganjanje djevojaka, došao je poziv za JNA. Familija je bila ponosna na mene. Sredili su mi preko štele u sekretarijatu da idem na Mali Lošinj, da budem na moru. Kupili su mi i avionsku kartu, tako da sam konačno i poletio prvi put u životu. 

Čim sam došao krenuše da me gaze ko mrava. Prokleo sam dan kad sam dobio poziv. Bilo je nas gradskih slabića pa su nas posebno tlačili desetari iz pripizdina. Katastrofa. Kako sam samo mogao ovo priželjkivati? Gurao sam neki protivavionski top od jutra do mraka, po kiši i vjetru, kroz svinjac i po kršu. Na svim prstima raspuknuti žuljevi, spavao sam stojećki u svakoj prilici. Kad bi hronično nenaspavan dobio izlaz u grad spavao bi na klupi. Nije prošlo mnogo a jedan Albanac je namjerno stavio prst u top i zdrobio ga zatvaračem. Ubrzo zatim jedan beograđanin je isjekao vene. Ljudi su pucali ko kafanske čaše. Ubrzo zatim slučajno padoh preko svoje papovke i polomih kundak. Na raportu kapetan se derao na mene i prijetio zatvorom. Propao sam od srama, moji pretci su se okretali u grobu. Nakon obuke krenula je robija. Straža na buri pokraj magacina u Sinju, dovoljno daleko od mora. 

Bio sam treća godina akademije kada je počelo. Nevjerica. Pade petokraka u blato. Slovenija, Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo. Sakrivanje od mobilizacije. Transporteri, topovi, tenkovi, razaranja, leševi. Tranšeji, minobacači, glad, zima, voda. Trombloni, gvozdike, tenkovi, zolje, ose, psihijatri,specijalci, masakri, snajperi, pamovi, patovi, benzodijazepami, sahrane, dženaze, koncerti…Dejton. Ikar. 

Zatim Pariz, Amsterdam, Njujork, George Bush, 9/11, Irak, Afganistan, državljanstvo USA. Galerije, prevare, hipokrizija, laži, fabrikacija. A onda kovid, rehab, AA, Ukrajina,Palestina, Điđikovac, Lopud, tenk, tenk, tenk…

20.04.24

Ed Victus

 Ponekad me put nanese u East village, dio Njujorka u koji sam pao i pustio korijenje devedesetih. Teško je i depresivno primijećivati sve promjene koje su se desile. Toliko toga je zatvoreno i srušeno da bi se napravilo mjesta za neke nove “ljepše” građevine bez ikakvog identiteta, za one sa predubokim džepovima. Njujork nikada nije mario za promjene, makar one bile i na gore. To je tako i nikako drugačije. Zatvaranje kultnog koncertnog mjesta CBGB je označilo početak kraja jedne epohe koja je donijela muziku i umjetnost u dio grada koji je bio opasan i napušten, koji se upravo zahvaljujući živoj alternativnoj sceni podigao. I kako to ovdje obično biva, bogati slijede umjetnike i muzičare, preuzmu dio grada u kojem se razvila scena i onda od toga naprave sopstvenu spavaonicu sa fensi prodavnicama bez ikakvog sadržaja. Gentrifikacija je taj čuveni izraz koji predstavlja fenomen “poboljšanja”, smanjenja “lošosti” a samim tim i alternativne kulture.

Zastadoh na momenat ispred svoje stare zgrade u Lafayette street, neugledne građevine koja će prije ili kasnije doći na red za rušenje, u kojoj su decenijama živjeli glumci, režiseri, umjetnici i ostali “čudni” likovi. Najpoznatiji stanar koji je tu živio jedno vrijeme je poznati glumac James Earl Jones, poznat po posudjivanju svog glasa za Dart Vadera, svima nama poznatog negativca iz “Rata zvijezda.

Moja supruga je unajmila stan par godina prije mog dolaska, rekla je kako u zgradi ima jako finog svijeta ali ima i par čudaka. Jednom mi je namignula okom kada smo ušli u lift sa nekim starim čovjekom sa debelim naočalama, izboranim licem, detektivskim šeširom i mantilom, kožnom torbom u ruci, pušio je lulu iako je to zabranjeno u zgradi, kao da ga je neko prebacio iz nekog špijunskog konspirativnog filma pravo u lift. 

Ed Victus je stanovao na 4. spratu, niko nikada nije ušao u njegov stan. Ako mu je bilo potrebno nešto donijeti ili prenijeti, odškrinuo bi vrata i provirio kroz pedeset lanaca. Niko nije znao koliko dugo je tu, čak ni stara Rose iz prizemlja koja je tu 50 godina i koja plaća $100 dolara kiriju, najmanju u gradu. Ponekad bi došla rodbina da ga posjeti ali oni su odsjedali u hotelu, nije bilo teorije da ih pusti unutra. 

Jedan dan začula se sirena hitne pomoći, popeli su se na 4.ti sprat i odnijeli Ed-a na ambulantnim kolicima. Nas nekoliko se sastalo u pidžamama da čujemo kakve su prognoze, hoćemo li i dalje sretati Ed-a u liftu i vešeraju u podrumu. Sutradan smo saznali da je Ed ipak podlegao moždanom udaru. Došla je policija na uviđaj i krenula je drama kakvu niko nije mogao zamisliti.

Svi koji su ušli u Edov stan i izašli napolje bili su razrogačenih očiju, u totalnoj nevjerici i konfuziji. Počele su da kolaju glasine o crtežima i slikama kojima je prekrio svaki centimetar svoga stana. I napokon, jedan od stanara, omanji muzički producent Dave, koji je uspio zaviriti unutra je odvezao jezik. Opisivao nam je najjače hard core eksplicitne scene koje je ikada vidio na nečijim zidovima, količina pornografije je bila zapanjujuća. Nama koji smo dobrog starog Eda susretali svaki dan taj je  opis zvučao nerealno. Ko bi rekao? 

Novi detalji o crtežima i detaljima koje je u stanu pronašla policija su konstantno dolazili, a i rodbina koja se pojavila da prihvati “zaostavštinu”. Sve to je trajalo nekoliko dana dok konačno nisu dovukli kontejner i rodbina je krenula da u njega baca sve što je smatrala za smeće, što se uglavnom odnosilo na Edov umjetnički opus. 

Kontejner su dupke napunili hiljadama slika i crteža. Prvo su beskućnici krenuli da ruju, da bi usred prevrtanja materijala obnaženi eksplicitni crteži krenuli da padaju na ulicu. Onda je unutra uletila mladež, za njima su došli i malo stariji da bi na kraju dana nastao totalni pandemonijum i grabež besplatne umjetnosti. Market je proradio, ljudi su počeli prodavati što su nagrabili, pojavila se i jedna galerija i gledala ima li tu nešto za njih. Došla je i televizija, neke poznate novine su objavile cijelu priču. 

Ed Victus, nakon svoje smrti je u roku od 48 sati od totalnog anonimusa postao meta interesovanja velikog broja ljudi i medija, njegovi radovi su mimo njegove

volje (svakako se više tu nije ništa ni pitao) našli mjesto na zidovima mnogih njujorčana. I kako je njegova priča stelarno i eskpresno došla na stranice lokalnih novina, istom brzinom se vratila nazad u ambise kolektivnog  pamćenja. Stara Rose, koja sada plaća “čitavih” $150 za svoj stan, iz kojeg bi je vlasnici zgrade tako rado istjerali i povećali rentu na $3000, teško da se može sjetiti kako su ti crteži izgledali. A možda i može. 

26.10.2019

Bećiri

 Niko, ama baš niko nije znao šta ga čeka u JNA. Svi smo znali gdje idemo i koji nam je VES, ali dalje od toga sve je bila enigma. Stariji su već ispričali sve svoje doživljaje; šta, kako, gdje. Ali džaba. Čak ni prvih par dana ništa nije bilo baš jasno dok desetari nisu nakon tople dobrodošlice sve preokrenuli u totalni napad na mozak i tijelo.

Neki dan sam sjedio u Sarajevu sa Šipkom, jedinim sarajlijom u PVO bateriji na Malom Lošinju s kojim sam proveo nerazdvojnih godinu dana, razne teme su bile na stolu. Prisjetili smo se gomile likova i događaja 1987-1988, smijali se i čudili apsurdnim situacijama u kojim smo se zatekli. U neka doba iskopasmo lik Naima Bećirija, seljaka sa ko zna koje planine na Kosovu, kojem je JNA došla najvećim dijelom kao odmor od svog svakodnevnog mukotrpnog posla na selu. 

Bećirija su odmah po dolasku nazvali “Talijan”, najvjerovatnije iz pogrdnih razloga. Nije znao ni riječi našeg jezika, sve su mu morali prevoditi. Izgledao je kao da je pao s marsa. Pogrbljen, hodao je kao pravi gorštak; noga ispred noge, preplanuo, sa ogromnim otvorenim očima i opuštenom vilicom. Kapu je nosio nabijenu preko velikog naboranog čela do samih obrva. Desetar Mirić, Bećirijev zemljak sa Kosova, je bio zadužen da ga drži na oku. A kada ovaj nije ništa kontao ili jednostavno nije htio da skonta, penjao se na drvo i tresao lišće da bi ovaj to morao da pomete. A onda bi ga tjerao da radi sklekove i nešto mu vikao na albanskom. 

Bećirija smo pazili i pomagali mu koliko smo mogli. A on bi na sve govorio “Po” ili “Čka bre?” (na albanskom “po” znači “da” a “čka” znači “šta”). Znao nas je dobro iznervirati jer je u svemu kasnio i vukao sviju u zaostatak ( i kolektivne sklekove). Nekad bi samo stao ispred tebe i ludački se smijao. Svaki obrok je prvo očima progutao a onda bi sočno zagrizao u krišku kruha. Nekad bi ga albanci primili u svoje društvo, ali ni oni nisu znali šta će s njim. On je jednostavno bio predaleko od sviju. 

Mučno je bilo gledati kako mu na njegovoj smjeni za čišćenje WC-a ubace pivsku flašu u čučavac pa onda on to mora vaditi rukom. Ruku na srce, i nama ostalima se to radilo. Čišćenje WC-a pod maskom sa posutom kiselinom i ribanjem četkicom za zube je bilo “moderno”. Ni kriv ni dužan Bećiri je na sebi imao pik kojeg se nije mogao otarasiti. U svom tom ludilu on je tiho skupljao svoje (a i odbačene) jutarnje marende (keks i sok), pakovao to i slao svojima na Kosovo. 

Nakon obuke poslaše Šipku, Bećirija i mene u prekomandu u Sinj da cijepamo stražu. Dok smo se truckali u kamionu za Split objasnio sam mu (ko zna kako) da je sada “džomba”, da više niko neće ništa da mu sere, da može da spava do 7 i da je najgore gotovo. Razvukao je ogromni osmijeh preko cijelog lica, zaglio me i sočno me poljubio. Nismo se pošteno ni raspakovali kad smo stigli a Bećiri se izvalio na krevet i krenuo da hrče.

Zastavnik Pandurević sa Sokolca kad se napije je pjevao (nije kliše nego istina) erotske pjesmice tipa “mala moja iz Drkanovaca šta li radiš kraj ovaca” dok nas je cinično podjebavao za koješta. I on je imao pik na Bećirija jedno vrijeme. Ali kako mu je uskoro postalo jasno da ovaj ništa ne konta, bacio se na Šipku i mene, tjerao nas da kosimo travu starom seljačkom kosom. Kako to nikad nismo u životu radili, mlatili smo po travi satima na užarenom sinjskom suncu. Čekali smo vikend da zbrišemo preko ograde u grad na picu u jedinoj piceriji “Borgo” gdje su vojnike kako-tako prihvatali. Jednom smo poveli i Bećirija koji nije imao prebijene kinte. Svoje plate je slao kući. Teško da ću zaboraviti dok sam živ kad je na moje oči prvi put probao picu, slasno zagrizao u povelik komad i to zalio Coca-Colom. Već se bio udebljao nekih petnaestak kila i bio je skoro neprepoznatljiv. Nigdje onog starog Bećirija koji je bio mršav kao grana. 

Pred sami kraj vojnog roka nas trojica smo bili najstariji vojnici i mogli smo da radimo šta hoćemo. Odlasci u grad su već postali dosadni, brojalo se “sitno”. Padale su recke u kalendaru i štrihirali zarezi na uprtačima. Pitao sam se šta će s nama biti kada se vratimo, a pogotovo šta će biti sa Bećirijem. Za razliku od Šipke i mene koje je čekao fakultet Bećirija je čekala stoka i oranica. Kakva je njegova perspektiva?

Ponekad kad se sjetim svega pitam se šta je sa Bećirijem. Šta radi, je li uopšte živ? Volio bi da ga odvedem u Peter Luger Steak House i gledam kako sočno jede pa liftom na vrh Empire State Building da ga slikam kako se smije. A možda nakon svega da konačno razmijenimo i koju rečenicu.

21/08/21

O panku i još koješta

 Konačno sam stisnuo petlju i prišao svom starom:

 “Stari…”

“Šta je sine?” Nije dizao pogled sa Saše Zalepugina koji je nešto govorio u to neko sivo nedeljno popodne dok se po mirisu dalo zaključiti da se u kuhinji krčkala sarma za 50 ljudi.

“Ja sam već neko vrijeme hašišar”

“Dobro”

“Treba mi para za bedževe”

“E to ne može. Dobio si već za ploču Motorheda”

“Ali tata…..”

“Ni jedne. Tvoja sestra mi reče da je od danas pankerka, hoće i ona bedževe. Stabilizacija je djeco, utuvite to sebi u glavu.”

Na klupi ispred tadašnjeg Điđikovca 5 se povazdan pričalo o muzici, ko je brži, bolji, ko se kako oblači, gdje se imaju kupiti toke, ko je šta profurao. Otkako se pojavio pank počele su razne priče, navodno postoje kojekakvi bendovi koji ne sviraju solaže. Tada još nisam dobacio do stranih pank bendova ali puštalo se na radiju dosta toga našeg, od Pekinške patke pa do Idola. 

Bio sam i ja u dilemama da li da ostanem hašišar ili da pređem u pankere. Ali u raji je samo Bure (Ahmed Burić) bio panker a svi ostali hašišari pa nisam htio da štrčim. Bure i Laza su se tu i tamo pojavljivali na klupi pravo ljuti i nabrijani, slagali su neke komplikovane priče o zaostalosti hard roka. Kolale su i priče da su neki hašišari ošišani na Skenderiji. Ma ko će sve to pofatati. A onda drama. Neko je pokraj ulaza u Buretov stan na zidu haustora urezao ključem povelik “peace” znak. Bure je danima tražio ko je to napravio da ga prebije.

Obilazak podruma po kojima su svirali raznorazni bendovi je bila dobra zanimacija koja nije koštala ništa. Na kraju probe bi se nas 15 utalilo za kuhano vino u Parkuši. Brko konobar bi nas izbacio kad bi napunili pepeljaru. 

Pankeri se nisu često viđali, mnogo više je bilo neoromantičara i šminkera koji su ipak bolje prolazili kod treba. Stajao sam par puta ispred Jockey-a i kontao da udjem unutra, ali nisam baš poznavao Šćetu, Švabu, Tadiju, Mujketa pa nisam htio da se blamiram. A nisam imao ni para za kafića.Pank je i dalje bio daleko od mene iako se sve u neka doba izmiješalo. Tek ponekad bi u Crvenoj galeriji, bašti Cedusa pustili sa videorekordera gomilu spotova gdje bi se zadesili The Stranglers (koji su kasnije postali jedan od mojih omiljenih bendova) i The Clash. 

Prvi koncert na kojem sam bio, a koji je zvučao pankerski, su bili Partibrejkersi u KUK-u. Sasvim slučajno sam došao na koncert jer je ispred klupe bilo pravo dosadno. Jedini koji je na sve to išao je bio Darko Jelisić, koji je u moj podrum za kiseli kupus znao donijeti Iris bas gitaru koju bi priključili na moj gramofon. Bubnjevi su bili totalna impovizacija od raznih kanti, šerpi, centrifuge veš mašine i mesinganog šećerluka od moje nane. I poneka kaca za kupus bi se iskoristila. Sve je užasno smrdilo a i zvučalo ali to nije bilo važno. Važno je bilo što više odsvirati prije nego nas komšije otjeraju. 

Mnogo godina kasnije, nakon gomile bendova u kojima sam svirao, došao je i red na najgori. Sasvim slučajno smo se nekim čudom našli Bure Zlatar, Čola, Darko i ja. Naime, bio je najavljen neki koncert ispred katedrale (razglas Ljubiše Racića) i falio je bend da popuni prazninu. Na brzinu smo napravili 5-6 pjesama za vikend i jedva smo čekali da se skinemo goli do pasa na -2. Ime za bend je već postojalo: Sikter! Ideja je bila da svojom muzikom otjeramo što više ljudi od stejdža. Tekstovi su nam bili baš odvratni a muzika još gora. Nakon svega ta 1990 godina je svakako bila propast svega pa smo upali ko prst u govno. Izašli smo pijani i drogirani nakon benda TNUP (Oleg, Džarma, Redžić mlađi i Bojan Mastilović) koji su se upravo raspali na stejdžu. Krenuli smo da padamo i posrćemo,braća Tadić su krenula sa šutkom,a publika nas je pljuvala i gađala pivskim čepovima dok smo pokušavali da se sjetimo pjesama koje smo dan ranije napisali. Sve skupa je bio odron ali smo ipak uživali u tome. Desetak dana kasnije prilikom svečanosti u diskoteci “Monument” u stadionu “Koševo” smo sa večeri maturanata medicine nakon par pjesama uspjeli otjerati komplet publiku. Nakon tog uspjeha bend se zasitio i prestao sa radom sve do sredine 1993. 

Ratni Sikter sa Rogijem na gitari umjesto (najjačeg) Čole je nastavio sa tradiciom predratnog, ali je ubrzo Darko na liniji ostao bez šake pa je otišao vani na liječenje. Umjesto njega je za bubnjeve došao Faris. A onda je i Rogi otišao a došao Eso. Atmosfera se krenula mijenjati i bend je postao muzikalniji, umjesto totalne anarhije počele su se slagati i melodije. U jednom momentu se sve izmiješalo, od Sex Pistolsa do Boney M-a. Htjeli smo da budemo sve što smo mogli zamisliti jer smo u ratnom okruženju imali samo maštu i instrumente. A tu su bile i mlade generacije koje su htjele svoj moshpit i šutku, pa smo im i to dali. 

Sad kad sve to posmatram sa ogromne vremensko-prostorne distance čini mi se da je mnogo toga ostalo nedorečeno. Nije bilo dovoljno vremena i prostora da se sve kaže i odsvira. Stotine bendova nikada nisu napustili svoje podrume, a  neki su ipak dobacili do top liste Radio Zida.

Kad bi samo zidovi sarajevskih podruma mogli da pričaju…

21/11/24