Rođen sam 2. decembra 1968 godine u bolnici Koševo. Ubrzo zatim donijeli su me na Điđikovac 9 (danas 15) u tadašnje “profesorsko naselje”. Naša zgrada je naknadno izgrađena i pridodata arhitektonskoj cjelini na zahtjev utjecajnih familija. Kao dijete elitnog naselja i ja sam odrastao u skladu sa principima i ideologijom tadašnjeg vremena.
U onom ratu je u partizanima poginuo dedo (narodni heroj), njegova sestra, majkino troje braće i sestra (narodni heroj) tako da je atmosfera u kojoj sam odrastao bila itekako ideološki nabrijana. Glavno mjesto na glavnom zidu u našem stanu su zauzimale spomenice poginulih koje su okruživale Titovu sliku. Često se na familijarnim sijelima pričalo gdje i kako je ko poginuo, često bi se izvlačili i pravi “šmajseri” koji su ostali kao trofeji iz partizanskih dana.
Kao igračku sam prvo dobio plastični pištolj pa tek onda Mikija. Najradije su se gledali crtani filmovi ali bi ipak prioritet dobili Sutjeska, Neretva, Otpisani, Valter brani Sarajevo, emisije tipa Dozvolite da se obratimo. Majka je bila aktivna u SUBNOR-u pa su je često zvali u “Maršalku” a ona bi povela i mene da gledam topove, puške, tenkove…Pentrao sam se po svemu tome (koliko su mi dozvolili), fasciniran vatrenoj moći naše slavne armije, nastale na krvlju naših boraca. Kad smo se vratili kući pravio sam uz pomoć svog tate tenkove od plastelina. Svaki detalj je bio bitan.
Kako je vrijeme prolazilo tako se i moja strast za borbom pojačavala. Igrali smo se partizana i nijemaca non stop. Nijemci (niko nije bio nijemac, u pitanju je bio apstraktni neprijatelj) su bili u bunkeru (žbunu na vrhu dvorišta) koji je trebalo osvojiti, što nije bilo lako. Svaki juriš bi bio težak i komplikovan, iziskivao dosta pripreme. Rezultat je uvijek bio isti: pobjeda. Neko bi dopuzao i bacio bombu (obično kamen) i uslijedilo bi slavlje.
Na samom kraju osnovne škole došlo je vrijeme za pravo pravcato bojevo gađanje. Konačno sam imao priliku da pokažem ko sam, da osvijetlam obraz familije. Odveli su nas na Sedrenik na neko strijelište. Bilo je teško gledati strah na licu djevojčica koje su nervozno grickale nokte, ne želeći da pucaju iz tako opasnih pušaka. A ja? Ja sam jedva čekao, skakao sam u mjestu od uzbuđenja i gledao da se izguram preko reda da pucam što prije. Ali nije sve prošlo kako sam zamislio. Kada su me prozvali legao sam pokraj puške M-48 i dobio iza leđa 5 metaka u klipu. Pogled mi je pao na drugaricu iz razreda koja je pucala zatvorenih očiju, sa glavom okrenutom unazad koliko je to bilo moguće. Puške su jako trzale, mnoga djeca su vriskala od bolova koje su nanosili teški kundaci.
Dobro sam se skoncentrisao, nanišanio i stoički opalio kao da sam u sred ofanzive na Ljubinom grobu. Brzo sam sve sprašio što sam dobio, žaleći što nisam imao “šarac” da se merakanje nastavi. Ponosno sam ustao i otišao nazad iza vatrene linije očekujući rezultate. A onda hladan tuš. Bio sam jedan od najgorih strijelaca. Većina cura je bila bolja od mene. Kako sad to? Bio sam bijesan. Kako da tražim da pucam ponovo? Puška garant nije valjala, pomislih. Crvenio sam se od stida. Ne znam kako sam se kući živ vratio. Nisam nikom rekao ništa, sramota je bila samo moja.
Nakon osnovne, sve se nastavilo u Školi primijenjenih umjetnosti. Časovi odbrane i zaštite kod nastavnika Šimeta su znali biti komični. Nikom se nije učilo kako postavljati nagazne mine ili kako srušiti most. Ali ko te pita. Šime je često insistirao da zaliježemo po podu učionice simulirajući puzanje sa puškom, što je bilo baš presmiješno jer je on ipak najviše morao da pokazuje kako se to radi (kasnije je poginuo u ratu).
Taman nakon što sam zaboravio na svo moguće oružje, epopeje, Sutjeske i Neretve, a samo što sam se bacio na muziku i (neuspješno) ganjanje djevojaka, došao je poziv za JNA. Familija je bila ponosna na mene. Sredili su mi preko štele u sekretarijatu da idem na Mali Lošinj, da budem na moru. Kupili su mi i avionsku kartu, tako da sam konačno i poletio prvi put u životu.
Čim sam došao krenuše da me gaze ko mrava. Prokleo sam dan kad sam dobio poziv. Bilo je nas gradskih slabića pa su nas posebno tlačili desetari iz pripizdina. Katastrofa. Kako sam samo mogao ovo priželjkivati? Gurao sam neki protivavionski top od jutra do mraka, po kiši i vjetru, kroz svinjac i po kršu. Na svim prstima raspuknuti žuljevi, spavao sam stojećki u svakoj prilici. Kad bi hronično nenaspavan dobio izlaz u grad spavao bi na klupi. Nije prošlo mnogo a jedan Albanac je namjerno stavio prst u top i zdrobio ga zatvaračem. Ubrzo zatim jedan beograđanin je isjekao vene. Ljudi su pucali ko kafanske čaše. Ubrzo zatim slučajno padoh preko svoje papovke i polomih kundak. Na raportu kapetan se derao na mene i prijetio zatvorom. Propao sam od srama, moji pretci su se okretali u grobu. Nakon obuke krenula je robija. Straža na buri pokraj magacina u Sinju, dovoljno daleko od mora.
Bio sam treća godina akademije kada je počelo. Nevjerica. Pade petokraka u blato. Slovenija, Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo. Sakrivanje od mobilizacije. Transporteri, topovi, tenkovi, razaranja, leševi. Tranšeji, minobacači, glad, zima, voda. Trombloni, gvozdike, tenkovi, zolje, ose, psihijatri,specijalci, masakri, snajperi, pamovi, patovi, benzodijazepami, sahrane, dženaze, koncerti…Dejton. Ikar.
Zatim Pariz, Amsterdam, Njujork, George Bush, 9/11, Irak, Afganistan, državljanstvo USA. Galerije, prevare, hipokrizija, laži, fabrikacija. A onda kovid, rehab, AA, Ukrajina,Palestina, Điđikovac, Lopud, tenk, tenk, tenk…
20.04.24
No comments:
Post a Comment