Konačno sam stisnuo petlju i prišao svom starom:
“Stari…”
“Šta je sine?” Nije dizao pogled sa Saše Zalepugina koji je nešto govorio u to neko sivo nedeljno popodne dok se po mirisu dalo zaključiti da se u kuhinji krčkala sarma za 50 ljudi.
“Ja sam već neko vrijeme hašišar”
“Dobro”
“Treba mi para za bedževe”
“E to ne može. Dobio si već za ploču Motorheda”
“Ali tata…..”
“Ni jedne. Tvoja sestra mi reče da je od danas pankerka, hoće i ona bedževe. Stabilizacija je djeco, utuvite to sebi u glavu.”
Na klupi ispred tadašnjeg Điđikovca 5 se povazdan pričalo o muzici, ko je brži, bolji, ko se kako oblači, gdje se imaju kupiti toke, ko je šta profurao. Otkako se pojavio pank počele su razne priče, navodno postoje kojekakvi bendovi koji ne sviraju solaže. Tada još nisam dobacio do stranih pank bendova ali puštalo se na radiju dosta toga našeg, od Pekinške patke pa do Idola.
Bio sam i ja u dilemama da li da ostanem hašišar ili da pređem u pankere. Ali u raji je samo Bure (Ahmed Burić) bio panker a svi ostali hašišari pa nisam htio da štrčim. Bure i Laza su se tu i tamo pojavljivali na klupi pravo ljuti i nabrijani, slagali su neke komplikovane priče o zaostalosti hard roka. Kolale su i priče da su neki hašišari ošišani na Skenderiji. Ma ko će sve to pofatati. A onda drama. Neko je pokraj ulaza u Buretov stan na zidu haustora urezao ključem povelik “peace” znak. Bure je danima tražio ko je to napravio da ga prebije.
Obilazak podruma po kojima su svirali raznorazni bendovi je bila dobra zanimacija koja nije koštala ništa. Na kraju probe bi se nas 15 utalilo za kuhano vino u Parkuši. Brko konobar bi nas izbacio kad bi napunili pepeljaru.
Pankeri se nisu često viđali, mnogo više je bilo neoromantičara i šminkera koji su ipak bolje prolazili kod treba. Stajao sam par puta ispred Jockey-a i kontao da udjem unutra, ali nisam baš poznavao Šćetu, Švabu, Tadiju, Mujketa pa nisam htio da se blamiram. A nisam imao ni para za kafića.Pank je i dalje bio daleko od mene iako se sve u neka doba izmiješalo. Tek ponekad bi u Crvenoj galeriji, bašti Cedusa pustili sa videorekordera gomilu spotova gdje bi se zadesili The Stranglers (koji su kasnije postali jedan od mojih omiljenih bendova) i The Clash.
Prvi koncert na kojem sam bio, a koji je zvučao pankerski, su bili Partibrejkersi u KUK-u. Sasvim slučajno sam došao na koncert jer je ispred klupe bilo pravo dosadno. Jedini koji je na sve to išao je bio Darko Jelisić, koji je u moj podrum za kiseli kupus znao donijeti Iris bas gitaru koju bi priključili na moj gramofon. Bubnjevi su bili totalna impovizacija od raznih kanti, šerpi, centrifuge veš mašine i mesinganog šećerluka od moje nane. I poneka kaca za kupus bi se iskoristila. Sve je užasno smrdilo a i zvučalo ali to nije bilo važno. Važno je bilo što više odsvirati prije nego nas komšije otjeraju.
Mnogo godina kasnije, nakon gomile bendova u kojima sam svirao, došao je i red na najgori. Sasvim slučajno smo se nekim čudom našli Bure Zlatar, Čola, Darko i ja. Naime, bio je najavljen neki koncert ispred katedrale (razglas Ljubiše Racića) i falio je bend da popuni prazninu. Na brzinu smo napravili 5-6 pjesama za vikend i jedva smo čekali da se skinemo goli do pasa na -2. Ime za bend je već postojalo: Sikter! Ideja je bila da svojom muzikom otjeramo što više ljudi od stejdža. Tekstovi su nam bili baš odvratni a muzika još gora. Nakon svega ta 1990 godina je svakako bila propast svega pa smo upali ko prst u govno. Izašli smo pijani i drogirani nakon benda TNUP (Oleg, Džarma, Redžić mlađi i Bojan Mastilović) koji su se upravo raspali na stejdžu. Krenuli smo da padamo i posrćemo,braća Tadić su krenula sa šutkom,a publika nas je pljuvala i gađala pivskim čepovima dok smo pokušavali da se sjetimo pjesama koje smo dan ranije napisali. Sve skupa je bio odron ali smo ipak uživali u tome. Desetak dana kasnije prilikom svečanosti u diskoteci “Monument” u stadionu “Koševo” smo sa večeri maturanata medicine nakon par pjesama uspjeli otjerati komplet publiku. Nakon tog uspjeha bend se zasitio i prestao sa radom sve do sredine 1993.
Ratni Sikter sa Rogijem na gitari umjesto (najjačeg) Čole je nastavio sa tradiciom predratnog, ali je ubrzo Darko na liniji ostao bez šake pa je otišao vani na liječenje. Umjesto njega je za bubnjeve došao Faris. A onda je i Rogi otišao a došao Eso. Atmosfera se krenula mijenjati i bend je postao muzikalniji, umjesto totalne anarhije počele su se slagati i melodije. U jednom momentu se sve izmiješalo, od Sex Pistolsa do Boney M-a. Htjeli smo da budemo sve što smo mogli zamisliti jer smo u ratnom okruženju imali samo maštu i instrumente. A tu su bile i mlade generacije koje su htjele svoj moshpit i šutku, pa smo im i to dali.
Sad kad sve to posmatram sa ogromne vremensko-prostorne distance čini mi se da je mnogo toga ostalo nedorečeno. Nije bilo dovoljno vremena i prostora da se sve kaže i odsvira. Stotine bendova nikada nisu napustili svoje podrume, a neki su ipak dobacili do top liste Radio Zida.
Kad bi samo zidovi sarajevskih podruma mogli da pričaju…
21/11/24
No comments:
Post a Comment