Uobičajena predkoncertna atmosfera u svlačionici ratne "Sloge". Faris udara palicama po stolici, Eso vješa oko vrata zlatne lance od moje mame i smije se, Buretu neko crta obrve dok zateže crveni kombinezon sa volutama na žute štrafte, a ja sa maramom oko glave, u medvjeđoj bundi svoje nane, na kontrabasu sviram Sinana Sakića "Zaljubljen u tebe" dok me snima Erik Gandini. I drugi bendovi su se pripremali za nastup, nervoza je prisutna. Sala je već puna iako je sat i kusur do koncerta. Hladno je i svi smo gladni i mršavi, grijemo se energijom koja ko zna otkud dolazi. Bili smo mladi i željni života, koji se na kašičice dobijao u krvavom sivilu opsade grada.
Sikter je prvi nastup nastupio u ratu 1993. u podrumu Kamernog teatra. Koncert je trajao koliko je radio generator na benzin. Grupa koja je organizirala koncert nije stigla na red jer je nestalo benzina. Svo vrijeme nastupa pogled mi je padao na izbjeglice koje su iza stejdža kuhale rižu pri svjetlosti kandila. Bilo je teško povjerovati da je uopšte bilo moguće misliti na muziku u tim momentima. Ali druge nije bilo. Kad si muzičar-umjetnik misliš na svoj posao, hoćeš da komuniciraš kako znaš i umiješ.
Izašao sam na stejdž da vidim kakva je situacija i zaprepastio sam se koliko je mladeži došlo. Pod granatama i snajperima. Nevjerovatno. Glad za normalnim životom je prevagnula, toliko ljudi je bilo spremno rizikovati život za dva sata bilo kakve muzike. Neki su pješice dolazili sa Dobrinje, probijali se kriz kišu metaka i granata. Uvijek sam se pitao kako to nekome objasniti, kako to predstaviti jednog dana kada rat prođe.
Prvi bendovi su počeli da otvaraju koncert. Njihova raja bi se probila u prve redove i bodrila ih. Svaki bend je imao svoju ekipu fanova iz naselja iz kojeg su došli. Zvuk je bio očajan, razglas nikakav, ali ništa od toga nije bilo važno. Bilo je svjetla, muzike i bilo je toplo u masi. U svlačionici je nastala gužva jer su se mnogi probili da se ogrebu od neko piće ili konzervu. Mene je pred nastup uvijek hvatala nervoza, šetao sam tamo-vamo, udisao duboko, stišavao euforiju i pokušavao da se dozovem sebi, jer nakon koncerta treba nazad u realnost.
Konačno je i na nas došao red. Kako smo bili "zvijezde večeri" ugasila su se svjetla i raja su krenula da zvižde i pale upaljače. Faris je na oba bas bubnja počeo udarati uvod u "Gudru", pjesmu koju smo za tri minuta sklepali u BKC-u, koja je na Radio Zidu postala lokalni hit. Svjetla su se upalila kada smo grunuli sa gitarama i krenula je masovna šutka. Nisam mogao vjerovati da ću ikada svirati na nekom koncertu gdje će se raja gurati da te slušaju.
Koncert se završio, beckstage je bio krcat, svi se smijali i veselili ali ja nisam imao vremena za zajebanciju. Užurbano sam krenuo kući jer sam te noći morao na liniju. Na brzinu sam svukao sav kič koji sam po sebi okačio i navukao uniformu, stara mi je napravila sendvič s ničim, svi ukućani su me izgrlili i izljubili jer smo svi dobro znali kakvu težinu sa sobom nosi odlazak na front. Krenuo sam kroz mrak i smog prema improvizovanoj kasarni gdje je moja jedinica bila smještena. Na brzinu su nas prozvali, i prije nego smo se ukrcali u kamion za Kobilju glavu uvalili su nam nekoliko "maljutki"[1] da ih odnesemo rakteašima. "Tamić" se drmao kako je u mraku upadao u rupe po putu. Ubrzo je skrenuo sa glavnog puta i krenuo nekim seoskim makadamom iza Huma u mrklom mraku. Vozač nije vidio skoro ništa ispred sebe, ono što je mjesec mogao da osvijetli je bilo sve. Na prilazu nekom selu na Kobiljoj glavi vozač nije izdržao i upalio je svjetla. Nismo odmakli ni 100 metara kad nas sviju zapljusnu teška eksplozija na samo 10 metara ispred kamiona. Urliknuo sam. U nastupu panike u kamionu neko mi je bacio tešku raketu na noge. Bacio sam i ja svoju i iskočih iz kamiona. U to druga opali iznad kamiona na padinu brda. Ekspozija me je bacila na tlo, zasula su me grumenja zemlje i kamenje. Svi su krenuli da trče u garažu kuće koja je bila tu ispred nas. U tom mometnu je još jedna sastavila u blato desetak metara od nas ali nije eksplodirala. Imali smo sreće. Još ih je nekoliko palo naokolo dok smo ležali na podu garaže i pipali po sebi da nas šta nije zakačilo. Ubrzo se sve smirilo, kamion je fasovao geler u blok motora tako da se dalje nastavilo pješke prema Vogošći.
Mokar i iznuren, dok sam u mrklom mraku pokušavao da gledam gdje stajem, premotavao sam u svojoj glavi sinoćnji koncert. Zaista je bilo super. Možda jedan od najboljih događaja na kojim sam učestvovao. San i java su se preplitali sa brutalnom realnošću mjesta i vremena u kojem sam se nalazio. Kako sam se navikao na ovakav život? Da li će ovo biti moja "normala" do kraja života? Hoću li doživjeti slijedeći koncert?
Došli smo do neke kuće u Baricama odmah iznad saobraćajnog fakuteta u Vogošći gdje smo trebali čekati na smjenu. Neka djevojka, koja mi se pri svjetlu kandila učinila jako lijepa, nam je dijelila sendviče sa biljnom masti. Pomislih kako bi bilo super da je bila na koncertu večeras, imao bi razlog za ašikovanje. Ali stiglo je naređenje da idemo dalje. Kretali smo se izmedju porušenih kuća gledajući da ne stajemo po staklu čije krckanje se čuje nadaleko. Došli smo do mjesta gdje je bio ukopan njemački top iz drugog svjetskog rata, neki muzejski primjerak koji je više služio za podizanje morala. Ušli smo u podrum kuće pokraj njega koja je bila izbušena kao sir pancirnim granatama od "Prage". Smrznuti, zapalili smo malu vatricu i gušili se u dimu. Na sekund pomislim da sam opet na stejdžu, u dimu, pari i magli rokenrola, kako bacam trzalice u raju dok grudnjaci najvećih brojeva lete ka meni. A onda neki rafal, tromblon, bomba to sve presiječe. Negdje gore visoko iznad nas prelijetali su NATO avioni, svaki pilot je za desetak minuta na kafi u Avianu, sutradan na doručku u Veneciji.
A ja? A gdje ću ja biti sutra?
[1] Navođena antitenkovska raketa
No comments:
Post a Comment