Sofa

Tih godina rukomet je igrao svako. Novi Grad, Bosna, Željo, Sarajevo, bilo je mnogo klubova i igrao se dobar rukomet. Moj babo Šerkan, staro lijevo krilo Mlade Bosne, me je ugurao u to a da toga nisam bio ni svjestan. Jedne godine me privalio u atletski klub “Sarajevo” da bacam koplje. Meni se to učinilo interesantno i krenuo sam da treniram sa žarom. Bilo je tu dosta trčanja, teretane, znoja i ordicanja. Nekako sam to tiho batalio. Šerkan je to na neki način očekivao, i nonšalanto me obavijestio da je sutra moj prvi  trening sa  juniorima Željeznicara, trebalo je naučiti igrati rukomet. 

Tih godina je Željo bio dobar: Anić, Aničić, braća Vukas. Bilo je odličnih igrača i igara. Išao sam na sve utakmice na koje sam mogao stići, bila je prava drama na terenu svo vrijeme. Rukomet uživo, iz neposredne blizine čini se kao neka čudna vrsta tuče u kojoj nema očiglednog udaranja pesnicama i nogama, ali ima svega ostalog što je teško upratiti. Finte na sve strane...a da, ima i lopta, koju je jako teško upratiti.

Prva rukometna liga najjače rukometne nacije na svijetu je bila stvarno uzbudljiva. Kada je dolazila Metaloplastika iz Šapca karte se nisu mogle kupiti ni od poznanika u upravi kluba mjesec dana ranije. Svi su htjeli da gledaju Portnera, Vujovića, Mrkonju, Vukovića,  Mileta Isakovića. Oni su bili madjioničari, transformersi, svjetski prvaci. Niko im nije mogao stati u kraj.

Te godine smo išli na pripreme u Kupare, u rukometni kamp sa ostalim timovima iz cijele Jugoslavije. U Kuparima su se te godine skupili skoro svi. Reprezentacija je dosla na pripreme i igrali su tekme iz zajebancije, pomješani sa ostalim ekipama. Naokolo su šetali svi veliki i bitni i pričali o predstojećem svjetskom prvenstvu. Mi klinci smo bili priljepak svemu i svakome. Htjeli smo da zagrabimo sto je god više moguće. Jednom prilikom sam sasvim slučajno upao u neku rekreativnu utakmicu u sred bijela dana na vrućem asfaltu u kojoj su skoro svi igrali baš nonšalatno. Veselin Vujović je vazda igrao u papučama i pušio na klupi, pa su svi ostali krenuli da to isto rade dok neko nije zašao i svima pokupio cigarete. Mene je zapalo da u jednom momentu čuvam Kuzmanovskog, koji je bio desni bek, visok dva metra, od brda odvaljen komad neobrijanog živog mesa, igrač Metaloplastike i standardni reprezentativac. Ja sam kao pokušavao da ga čuvam, a on je onako bos na asfaltu samo dodavao lopte drugima i pričao sa svojom rajom na klupi. Ja sam od bijesa počeo da ga grizem i da ga gazim po nogama, a on bi me samo lagano odgurnuo i nonšalantno plasirao loptu negdje kroz uši našeg golmana Slavena, kolege iz tima, kojem je bila čast da mu je ovaj zabio go.

Sastav juniora Željeznicara je bio geografski izuzetno šarolik. Nekolicina nas je bila iz centra, nesto raje sa Č.Vile i Alipašina, a ostatak je bilo Briješće, Donji Hotonj i ko zna šta već. Ovi koji su morali svakodnevno putovati iz predgrađa na treninge su bili najuporniji, najagresivniji i imali su mnogo jasniju sliku o životu. Jedan od njih je bio i Sofa.

Sofa je živio u Donjem Hotonju i igrao je desnog beka. Nije se ni po čemu posebno isticao osim sto je svojim akcentom "zanosio po seljački”. Bio je predmet zajebancije ali on to nije kontao, nego je samo dolivao ulje na vatru, ne znajući da je ubačen u “pilanu”. Nebrojeno puta bi nešto provalio, što bi sviju u svlačionici bacilo na pločice. Imao je kao i svi drugi prigradski likovi  izuzetno neposredan i zdrav pristup životu. Nije imao dilema oko ni oko čega, sve je u životu već bilo zacrtano i određeno.

Jednog dana smo sjeli u autobus i pravac nazad za Sarajevo. Kamp je bio gotov, i većina nas se vraćala bez ikakvog plijena ženske prirode. Samo par iskusnijih švalera su nesto ko muljali danima. Kad smo u Kardeljevu (Pločama) presjeli u voz, nešto se počelo čudno dešavati. Sa nama u vagonu je bila i neka ženska sportska ekipa iz Slovenije, i odmah je vatra krenula da se pali i rasplamsava. Svi su se uzbihuzurili i krenuli da očajnički šmekaju gdje se ko kod ženskih može privaliti. Ja sam bio smotan i stidljiv tako da sam samo mogao piljiti iz daljine u noge i stražnjice Slovenki koje su se naginjale kroz prozor. Napadi su počeli svom žestinom i naša prva postava je prodrla duboko u odbranu Slovenki. Bekac se zabio sa lijevog krila, proslijedio loptu do Vuje, koji je lagano vratio Igoru, pa Bojanu, koji je opet dodao dalje do Sofe koji se sa desnog krila punim trkom probio kroz zid ruku i tjelesa i volšebno poentirao na odusevljenje i erupciju emocija iz cijelog gledališta. 

Sofa je u sred vagona nemilice i bez stida fatao i ljubio podebelu Slovenku, a mi smo se kikotali i navijali. Najteži momenat je došao kada smo na stanici u Sarajevu morali da napustimo voz. Tu je Sofa izašao sav tužan i pokisao, prteći svoju plavu torbu, praćen suzama djevojke koja je i dalje uporno mahala kroz prozor odlazećeg voza. Svi su ga tapšali po ramenima hvaleći njegove Don Žuanovske metode, veličajući njegov požrtvovan spas našeg ekipnog ponosa, a on je samo tužno odmahivao rukom povremeno okrećući glavu prema odlazećem vozu koji je ubrzavao prema zalasku sunca.

Prošle su godine, ja sam već studirao na akademiji i zaboravio kako se igra rukomet. Željo je ispao iz prve lige, sve je krenulo nizbrdo.Više nije bilo Vujovića i Portnera da u maloj sali Skenderije čine čuda. Nema više Slovenki ni njihovog stidljivog smijeha, one su dobile svoju novu državu. Uskoro više nije bilo ni željeznice. Ja sam konačno posjetio čuveno "mondensko ljetovalište" Donji Hotonj u sred noći, probijao se kroz blato i minobacačke detonacije, sa puškom u ruci, izgubljen i “zavaljen”...

Posjete Donjem Hotonju su prerasle u stalni boravak i život na tamošnjoj liniji odbrane grada. Trebalo je neko vrijeme dok se nisam počeo raspitivati o svojim rukometašima, lijepim zdravim momcima koji su konjima čupali repove, žarili i palili po gostovanjima, uživali u igri i sportu. Nisam više bio siguran za koga se raspitujem jer je rat učinio svoje, a ljudi na obroncima grada i predgrađima su neke stvari shvatili mnogo prije nego mi iz centra. Oni su se, kako sam kasnije saznao, odavno podijelili i rasparčali po nacionalnoj osnovi, nije više bilo magije koja ih je držala zajedno.

Jedne noći je Šerkan došao do mog kreveta u spavaoni (vlažnom podrumu u nekoj razvaljenoj kući) i rekao mi da pogledam prema jednom čovjeku. Slabo sam vidio od žmirkavog svjetla kandila, ali sam jasno mogao razaznati nekog starijeg čovjeka koji mi je na neki način trebao biti poznat. Nisam kontao ništa sve dok mi stari nije rekao da je to Sofin otac. Isti kukasti nos, isti profil i odsutnost u licu. Čova je samo sjedio, pušio svoju cigaru, i čekao na svoju smjenu.

Sofa je poginuo par mjeseci prije nego što sam došao u Donji Hotonj. Bila je neka pucnjava, i on se u akciji sakrio iza nekog labavog zida koji nije mogao da zaustavi metke iz "sijača smrti". Sofa je tiho pao i ostao da lezi nepomičan, kao na treningu kada bi se odmarao od napornog preskakanja prepona ili dizanja tegova. Ima nas još uvijek koji se  sjećamo kako je Sofa strasno stiskao Slovenku, kako ju je ljubio punim žarom, isto kao sto je sa uživanjem igrao rukomet i nesebično branio Bosnu.

2009