Klonk

 Sa Tihovića i Blagovca su nas imali kao na dlanu. Donji Hotonj je bio u poluokruženju, na radiju se izvještavalo o borbama za Fočansku ulicu. Nije tu bilo lako ni doći a ni otići. Smjene smo radili isključivo noću. Preko dana su išla samo ambulatna kola i poneka budala pješice. Sve su kuće bile pogođene granatama. Pogled na Žuč i te traume je bio težak. Odmah ispod je Mujkića brdo oko kojeg su se vodile velike borbe a onda malo niže i saobraćajni fakultet koji je bio svojevrsna tvrđava. 

U Fočansku ulicu sam prekomandovan u jesen 1993 kad je ta linija nakon žestokih okršaja nekako pala u sjenu drugih poprišta. Neke ljude sam već znao, nije se bilo teško uklopiti. Rat je većinom ubijanje dosade sa ljudima s kojima nemaš ništa zajedničko, i nakon što se ispričaju sve priče i vicevi krene uobičajeno slušanje radija, čitanje knjiga, dokoličarenje. Poneka uzbuna bi razbila dosadu, pala bi naredba da se kopaju novi rovovi, ide u izviđanje. Linije je bila dobro ukopana ali ipak smo sa svih stana bili izloženi pa smo morali paziti kada se i gdje krećemo. Snajperisalo se uveliko i bilo je žrtava. Najviše smo se plašili tenka koji je povremeno palio motor. Kad ga zarotira znali smo šta slijedi. 4-5 granata što po nama što po susjednim linijama. Ipak, najveći problem su bili minobacači koji su nas redovno zasipali. 

Čovjek po svojoj prirodi nema mira i stalno nešto mora da radi. Svako bi se prije ili kasnije našao u situaciji u kojoj bi pilao drva, ulazio u kuće u ničijoj zemlji i gledao šta ima korisno za zdipiti, ili naprosto blejati u prazno na proljetnom suncu. Meni je to nekako najviše prijalo. Volio sam osamu jer sam cijeli život proveo u nekoj vrsti kolektivnog smještaja. Našao sam lokaciju između dvije kuće gdje sam znao sjesti i zapaliti cigaru, maštati o slijedećem nastupu Siktera. 

Otpuhivao sam dim tek zapaljene cigarete i pogled me je odnio daleko od Hotonja, daleko od samog sebe i brutalnosti koja me je okruživala. A onda sam čuo udaljeno KLONK! Zvuk ispaljenja minobacača sam dobro znao. Sigurno nije dolazio sa naših položaja jer to u Hotonju nismo imali. Obuzela me neka čudna nelagoda. Ne znam koja me je sila podigla na noge, ušao sam kroz razvaljena vrata u susjednu kuću. Nisam pošteno ni ušao kad je granata sastavila par metara dalje od mjesta na kojem sam sjedio. Pritisak mi je nabio mozak u pete. Kašljao sam od prašine koja se podigla. Živ sam. Neko vrijeme sam proveo unutra čekajući “potvrdnu”. Nije je bilo. 

Mnogo gora stvar se već desila prije kada smo ispod Golog brda na Žuči godinu dana prije igrali karata ispred pripreme. Pala je 120-tka i eksplodirala 10 metara od nas, pogodila Samira u srce. Čudom niko drugi nije poginuo. Skupo su se plaćala opuštanja u ratu. Kao da postoji neki otpor prema zlu koje visi u zraku, potreba da se čovjek malo opusti i zaboravi gdje je. 

Lokacija gdje sam se znao osamiti i zapaliti cigaru je trajno zapečaćena. Od tada pa nadalje nisam izlazio na otvoreno osim po potrebi. Ljepota proljeća, behara na granama, cvrkut ptica i svježi zrak su zvali u smrt.