Iran

Krenuo niz Điđikovac prema Skenderiji da nešto kupim i kad sam prolazio kroz onaj mali park ispred Predsjedništva iskoči iz žbunja Sladoje. Sladoje je živio u Jug Bogdanovoj i važio je za panjinu i lokalnog silosa sa seoskim porijeklom. Družio se sa lopovom i probisvjetom Marjanom pa su bili opak duo.

“Kakav ti je to bedž!”, upita Sladoje. 

“Hevi metal”, odgovorih

“A što onda piše Iran?”, upita Sladoje, koji je očigledno pratio rat između Irana i Iraka koji je bjesnio tih dana.

“Ali Sladoje, bend se zove Iron Maiden”

Patišpanja tetke Senije

 Konačno! Tetka Senija je otvorila poklopac svijetloplave aluminijske posude koju ljudi obično kupuju za izlete i putovanja. Gledao sam patišpanje, gutao ih očima dok ih je tetka polako jednu po jednu stavljala na tanjir. Već neko vrijeme sam u ruci drzao viljušku i s njom grebao po stolnjaku, grizao je i provlačio kroz kosu, što je izazvalo prijekorne poglede nadležnih. Tetka je vidjela da sam na ivici strpljenja, da poskakujem u stolici i vrpoljim se, pa je prvu patišpanju stavila ispred mene. Progutao sam je u par zalogaja. Odmah sam pogledao u tanjir svoje sestre koja je širom otvorenih očiju pogledom mezila svoju i pripremala se da je slasno smaže. Pokušao sam hitrim pokretom da otkinem komad njene patišpanje, što je izazvalo plač. Tetka se nasmijala i stavila mi na tanjir još jednu.

Stara porodična kuća familije Šerić je bila jedna od poznatijih u Bosanskoj Dubici, bili smo uvijek na dobrom glasu. Nekada davno u ko zna kojem stoljeću bili smo kapetani, nadležni za Dubičku kapetaniju. Ali dobismo batine u nekoj marisani, prevarili nas, izradili, namagarčili, urota kompletne tadašnje međunarodne zajednice. Svi su redom bili protiv nas: templari, teutonci, pigmeji, asteci, masoni i vatikan. Neko pametan je tada trebao da ode u Strasbourg da se žali na sudu za ljudska prava i da tamo ostane zaposve, poštedio bi buduće generacije raznih belaja. Sad bi moja malenkost mozda neopterećeno ležala, zavaljena u velikoj kožnoj fotelji, u velikoj porodičnoj kući na obali Rajne, pijuckao bi se neki Alsace Pinot gris iz skupe kristalne čaše i planiralo slijedeće krstarenje po pacifiku u sopstvenoj jahti prepunoj probranog društva.

Kuća u Dubici je u ovom zadnjem ratu srušena, iako u Dubici nije bilo rata. Tako smo svi familijarno ostali bez "vjekovnog ognjišta". Al šta je tu je, život ide dalje, klizi kao iz velike saksije izvučen puž golać i ostavljen da baulja kroz prašinu u sred ljeta po najvećem suncu. Tetka Senija je davno umrla a sa njom i njena vještina pravljenja patišpanje, koje sam tako mnogo volio. Zaboravio sam kako se igrati "podmornica", igru koju smo moj stari i ja igrali uvečer pred spavanje da razbijemo dosadu, a ne sjećam se ni boje rijeke Une, ali sjećam se šetnji kroz gradske ulice i žamora žena sa crnim maramama i upiranja prstom: "Ovaj mali je Fadilov unuk". (Did Fadil je poginuo kao partizan za vrijeme ofanzive na Kozari, proglašen za narodnog heroja, lokalna škola je po njemu dobila ime, koje je na početku ovog posljednjeg rata naprasno promijenjeno.)

Boooommmmm! Našao sam se na zemlji. Dok sam razmišljao o gurabijama, Dubici, masonima, jahti i pužu golaću u ljetnoj prašini neki kreten je otvorio vrata kamiona i svom silinom sam udario u njih. Dok sam pokušavao da shvatim šta se uopšte desilo, pritrčali su prolaznici da mi pomognu. Imao sam šljem na glavi, što je itekako pomoglo. Desnu nogu sam poprilično ogulio, ali ispalo je da je sve ostalo u redu. Guvernala na biciklu se iskrivila, metalna korpa skroz udubljena, blatobran odvaljen. Sve se desilo tako brzo da nisam imao kada da reagujem. Vozač je krenuo da se izvinjava, a ja od šoka nisam stigao ništa da opsujem. Ljudi su se razišli, kamion otišao, ostao sam da sjedim na prljavom njujorškom trotoaru i neko vrijeme dolazim sebi.

Zavezao sam bicikl za saobraćajni znak i krenuo kući pješke. Nekad zaboravim gdje živim, upadnem u neki vremenski procjep u kojem je sve izmiješano, zaboravim da gledam ispred sebe. Kako čovjek stari količina prošlosti se uvećava, i kao deponija neke tvornice koja u početku ne predstavlja problem, s vremenom milioni tona troske postanu svojevrsne planine čiji se vrhovi vide izdaleka. Ogroman broj nagomilanih potrebnih i nepotrebnih informacija svaki dan pohranjujemo ko zna gdje, i izvlačimo ih od tamo nekud po potrebi, nekada sa lakoćom a nekada sa mukom. Bez pamćenja ne bi smo bili u stanju da funkcionišemo, ali prevelika količina pohranjenih informacija postane neka čudna deponija, skladište bez logike koje nam predstavlja problem. Zašto moram pamtiti stil Heinz Wosipivo-a, skijaškog skakača koji je skakao dok sam bio klinac? Zašto moram pamtiti lice konobara iz nekog socijalističkog restorana u Sreseru koji je našu porodicu uveseljavao dok nam je služio podgrijane makarone iz konzerve? Zašto pamtim naslov picerije "Borgo" u Sinju u kojoj sam za vrijeme služenja JNA bio redovan gost? Odgovora nema, stvari su tu da budu upamćene mimo naše volje, odluku o tome ne donosimo mi. I dok se satirem da upamtim ono što mi zaista treba (što mi ne polazi baš najbolje za rukom) milijarde informacije koje mi uopšte ne trebaju će se nastaviti gomilati sve dok sudija ne odsvira kraj.

NY, 2022

Bitka za Žuč

Osvanulo je lijepo jutro na Điđikovcu (21 ili 22 Juli 1993, ne mogu da se sjetim tačno) Rat je bio u punom 'cvatu' i stalno su se dešavale drame. Mene je do tada skoro sve najgore mimoišlo. Nisam se nikad gurao naprijed, hvatao sam se začelja kolone. Nisam nikad bio nešto hrabar, a da jesam, vjerovatno sad ne bih ovo pisao.

 

Toga dana u 7 ujutro nakon oproštaja sa ukućanima krenuo sam na smjenu. Prvo se svratilo do maršalke gdje smo se pobrojali, pokupili sljedovanje i lagano krenuli pješke (kako drugačije) nekih sat i po do sela Jezera ispod samog Golog brda. Taj put nisam volio iako je prolazio kroz živopisan krajolik, koji je uprkos prirodnim ljepotama nakon početka rata postao avetinjski pust. Dok se dođe do Žuči treba proći kroz nekoliko naselja: Pofaliće, Buća potok pa onda uzbrdo kroz par spaljenih sela. Pred samu Žuč se prilazilo sa stisnutim mudima i nekom strahobom. Tu se već vodilo mnogo borbi, naša brigada je uz velike žrtve pomakla liniju od centra grada za otprilike osam kilometara. 

 

Na zadnjoj okuci prije ulaska u selo Jezera počeli su da granatiraju naše polozaje na Golom brdu. Shvatili smo to ozbiljno i uletili u jednu praznu spaljenu kuću. To je trajalo nekih desetak minuta i onda je stalo. Pomislili smo da su nešto primijetili pa zasuli granatama čisto zbog ‘mira u kući’. A u stvari namještali su nišanske sprave za ‘glavno jelo’.

Prošli smo kroz ulaz u selo gdje su bili improvizovani magacini i ambulanta. Ispod Golog brda na kraju sela je stajala bijela kuća u kojoj smo imali pripremu. Bili smo posada na starom njemačkom topu iz WW2 bez nišanske sprave i sa nekih 5-6 granata. PVO brigade je imao dva topa, tu smo bili više kao moralna podrška pješadiji nego konkretna. To su još bili dani kada je bilo mnogo više ljudi nego pušaka (što se kasnije drastično promijenilo) tako da su na samom kraju rata svi bili više pješadija a manje sve ostalo. 

Nekad smo znali igrati karata ispred pripreme sve dok jednog dana nismo progutali gorku pilulu. Još uvijek mi nije jasno kako smo bili toliko glupi i komotni da se zajebavamo na takvom mjestu. Dok smo igrali karata minobacačka granata 120mm pade deset metara od nas. Nakon eksplozije i totalnog šoka, zasuti zemljom i gelerima, uletismo nazad u kuću. Mladi plavokosi Samir nešto progovori, uhvati se za sudoper i pade. Plav u licu i zaokrenutih očiju borio se da dođe do daha. Počeli smo da urlamo "Samire, šta ti je ?!? Jedan mali geler ga je pogodio kroz leđa direktno u srce. Nije bila ni kap krvi na košulji. Imao je 19 godina. 

 

Ušli smo u kuću, preuzeli smjenu i pogledom otpratili raju koja je trkom krenula za grad. Tek kasnije sam skontao koliko su oni imali sreće. Da su ostali još deset minuta možda neki od njih ne bi bili živi jer je u tom momentu počela ofanziva.

 

Nisam se ni raspakovao a napolju su krenule da pljušte granate sa svih strana. Nismo znali otkud ih toliko pada. Pod kišom granata nas trojica otrčasmo do ulaza u tranšeje i dovukosmo se do topa da smijenimo raju. Uskočili smo u bunker zadihani i zagledali se isprestravljeni...Šta je ovo? Detonacije su postale nesnosne. Sve oko nas je gorilo. Krenula je da me hvata panika. Imali smo samo jednu pušku jer smo bili posluga na topu. Duboko oranje nije prestajalo. 

 

Nakon pola sata granatiranje prestade. Povukli smo se sa linije trkom nazad u pripremu (to je bila dobra odluka jer je top kasnije primio direktan pogodak). U pripremi je već bilo par ranjenika iz pješadije koji su nekako došli sami. Granatiranje je opet počelo. Jedna je udarila i u krov kuće i dobro nas protresla. Oranje je trajalo i trajalo, dan se pretvorio u totalnu noćnu moru.    

A onda prestade granatiranje i krenuo je pješadijski napad. Pucalo se po svim linijama na sve strane. Pucnjava iznad nas na Golom brdu je prestala. Izgledalo je da više nije bilo nikoga od naših na liniji. Srećom srpska vojska nije znala da iza brda nema nikoga, a zbog kote 840 nisu smjeli preći preko brda.
U isto vrijeme pokraj kuće počeše da protrčavaju preživjeli borci sa Golog brda. Neki su nam ostavili puške prije nego su otišli dalje. Doneseno je i par teških ranjenika, jedan sa velikom rupom u leđima. Obilno je krvario. Skinuo sam potkošulju i pokušao da ga previjem. Granatiranje je opet počelo sa svih strana, a posebno iz Lukavice i Rajlovca. Rokali su još jače slijedećih sat vremena. Nakon toga opet pješadijski. Mislili smo da sa naše desne strane nema nikog ali je ipak bilo neke raje koja su preživjela po bunkerima koji nisu direktno pogođeni. Paljba na našoj desnoj strani je ubrzo skoro skroz utihnula. 

 

Na Žuči smo uvijek imali samo plitke ofanzivne linije jer je Šehović htio da idemo naprijed. Nismo imali ni metra rezervne linije. To je bila greška jer smo bili izloženi direktnom topovskom paljbom sa svih strana. Do tada su nas gađali uglavnom minobacacima iz pravca Vogošće. Skontali smo da moramo nekako do ambulante prebaciti teške ranjenike inače će svi poumirati. Pošto sam jedini ja imao pancir istrčao sam iz kuće i punim trkom kroz rupe od granata pravac sanitet koji se nalazio na početku sela. Otvorio sam vrata a unutra grozna scena. Desetak mrtvih i ranjenih boraca i jedan doktor, neobrijan, puši i gleda u prazno. On je garant pomislio da je došao kraj jer sam na sebi imao maskirnu JNA uniformu. Nakon što sam mu objasnio situaciju i rekao da imamo ranjenih on je samo klimnuo glavom i rekao da ih donesemo. Pitao sam ga ima li kontakt sa komandom. Kaže da je zadnje što je čuo je da su dvoja ambulantna kola pogođena dok su pokušavali da dođu do sela.

Zaletio sam se nazad u pripremu koliko god sam brže mogao. Sapleo sam se nekoliko puta, nekoliko detonacija odvalilo u mojoj neposrednoj blizini. Svakako mi je sve zvonilo u glavi, više nisam mogao ništa da čujem osim da osjetim udare detonacija. Uletio sam u kuću (prethodno zaurlao ko sam da me ne upucaju) i objasnio situaciju. Odlučili smo da jednog po jednog ranjenika prenesemo u ćebadima pošto nismo imali nosila.

Nenad je bio negdje sa Alipašinog i stalno je pitao kako mu izgleda rana na leđima i hoće li preživjeti. Tješili smo ga da će sve biti u redu i da hitna samo što nije stigla. Realnost je bila drugačija. Nekako smo ga uspjeli staviti na ćebe i krenuli. Saplitali smo se dok smo ga trčeči nosili preko livade a on je od bolova gubio svijest. Donijeli smo ga do doktora i više ga nikada nismo vidjeli. (Kasnije sam po imenu i datumu prepoznao smrtovnicu u novinama)

 

Kako nismo imali nikakvog iskustva kao pješadija ležali smo na podu kao glineni golubovi. Par ručnih bombi bi nas sve odradilo. Konačno je krenulo da se smrkava pa smo povremeno provirivali da osmotrimo šta je oko kuće. A onda opet granate pa opet pješadijski napadi desno i lijevo od nas. Osjećaj panike je zamijenio osjećaj da se više nema šta izgubiti. U neka doba mi je je pukao film, nisam mogao više da trpim.

"Ja više ne mogu ovako!!! Ko će sa mnom gore da vraćamo položaje!”. Neko poviče: "Ma jesi lud, pobiće nas!”. Ja sam zaista osjetio nevjerovatno samopouzdanje i rekoh: " Ja idem, ko će sa mnom!". Zgrabio sam šarac i redenik (najgora stvar za uzeti) i krenuo napolje. U tom skočiše na mene, oboriše me na pod. "Nećeš ti nigdje!” Oduzeše mi mitraljez i uguraše me u mali prostor iza sudopera. Nisam više znao ni ko sam ni šta sam. Blejio sam u prazno i gurao glavu među koljena kad bi granata pala blizu kuće. Napolju se skoro skroz smračilo. Ubrzo je i granatiranje prestalo. 

U neka doba čuli smo kako se približavaju neki ljudi, čuli su se glasovi. Lagano smo repetirali puške i pogledom ispratili jedan drugoga. Zoka pokraj mene ne izdrža i povika "Ko je?” "Smjena!", neko se prodere. "Ja sam, Učo!". Učo je bio komandir voda. Otvorismo vrata i uđoše desetak naših iz čete. Oni još nisu skroz svjesni šta se dešava, kakva se drama odvijala cijeli dan.

Nisam mogao vjerovati kako se situacija obrnula za 180 stepeni. Došla je smjena. Još prije par momenata mislio sam da ću tu ostaviti kosti. Nije mi trebalo dvaput ponavljati. Uzeo sam taj nesretni šarac i izletismo napolje i pravac putem nizbrdo. Dok smo izlazili iz sela sretosmo kolonu boraca kako nam dolaze u susret. Pitaše nas zašto bježimo sa linije. Objasili smo im da ne bježimo nego nam je došla smjena. Bili su to Ćiletovi momci, Izviđačko-diverzantska četa korpusa. Nije prošlo 20 minuta u daljini smo čuli kako se rokaju na vrhu Golog brda. Sutra sam saznao da su uspjeli privremeno vratili liniju. Loša vijest je bila da je u napadu poginuo moj komšija i drugar iz djetinjstva Zlatko, presječen rafalom dok su čistili tranšeje. 

Slijedećih nekoliko dana se odvijala teška bitka u kojoj više nisam učestvovao. Naša brigada je pretrpjela gubitke. Poginuo je i komandant brigade Enver Šehović. Nakon toga više nismo bili ista brigada ali smo i dalje gurali koliko god smo mogli. Ja sam ubrzo prekomandovan u pješadiju na liniju u fočanskoj ulici iznad TAS-a. Svaki dan boravka na toj liniji sam gledao na Golo brdo i prisjećao se pakla koji se desio jula 1993. Od tada računam vrijeme na prije i poslije Žuči. 

Zadnjih godinu dana rata nakon obuke na minsko-eksplozivnim sredstvima sam proveo u pionirskom vodu brigade (I tu je bilo veselih anegdota). Zbog nedostatka pješadije često smo išli na smjenu upravo na Golo brdo. Svaki put sam u nekoj nevjerici dolazio tu, pogled bi mi pao na našu staru pripremu koja je bila sravnjena sa zemljom. Ali više nije bilo straha i panike. Nakupilo se dosta iskustva, ‘puklo se’. Ovaj put se čekalo spremno. 
 

Ponekad pogledam u svoje čizme koje sam nosio cijeli rat, koje su me nosile kroz sito i rešeto. Više ih nikada nisam mogao obući. Ne mogu psihički stati u njih. Ipak stoje tu kao podsjetnik da je smrt bliža nego što se čini. 

(U pozadini je kuća u kojoj je bila priprema)

 

 

U posjeti

“Hajde udji, šta se stidiš...On te čeka u svojoj sobi...Evo papuče su ovde...Koje ćeš?...Ove su malo manje i imaju rupu ali valjaće ti”, kaže manje više svaka domaćica na svakim vratima svakog stana u koji sam ikad pokušao ući u Sarajevu. I čim se otvore vrata odmah te neumitno zapljusne snažan topao talas iznutra koji je kombinacija teške omore koja se sastoji od razlicitih paleta mirisa: od toga šta se tog dana našlo na šporetu (i svih prethodnih decenija), jeftinog jednobojnog itisona prostrtog preko hodnika, naftalina, kreme za cipele, eventualne memle ili pak kiselog kupusa ako je omanja kaca bila ispred vrata  u nabrzaka sagrađenom metalno/staklenom, u crno obojenom predvorju, koje su neki ljudi sebi napravili sa ili bez dozvole kućnog savjeta. Sve vješalice na početku hodnika  su uvijek bile iste, sa jako malim varijacijama.To je bila neka kao polu-stalaža od iverice presvućene plastičnim motivom nekog loše odštampanog egzotičnog drveta, sa nekoliko ladica na dnu za četke i kreme, velikim prostorom za vješanje jakni i kaputa na kuke u sredini i ogledalom u pozadini, koje je redovno bilo totalno blokirano, i da bi čovjek vidio barem malo svoj odraz morao bi računati na gornje uglove koji su ipak bili povisoko za većinu ljudi. Jedina pristupačna stvar je uvijek bila velika kašika za cipele ugradjena u komad trske koja je na drugom kraju imala plastičnu ruku za češanje po ledjima, koju niko nikada nije koristio. Na zidovima honika su najčešće visili suveniri: Mostarski most, spomenik na Kozari, frula ili dvojnice, kupljeni gobleni, eventualna tapiserija Plitvičkih jezera ili stalak sa telefonom i telefonskim imenikom, koji je nekada znao biti dio stalaže za papuče i cipele. Svaki hodnik je imao plafonjeru u kojoj je samo jedna sijalica radila. Sijalice su bile lošeg kvaliteta i nikom se nije dalo da stalno mijenja samo jednu, već se čekalo da obadvije crknu pa da se tek onda neko s mukom popne na šamarlicu od sklepanog drveta i promijeni obadvije sijalice od 60W, očekujući medalju nakon obavljenog posla. Ako je neko baš bio entuzijasta, onda je iznutra očistio sve one silne muhe i komarce koji su godinama osamljeni umirali unutra. Hodnik je uvijek obilovao raznoraznim štekerima za ostale prostorije, a najupečatljiviji je uvijek bio onaj za kupatilo. On je uvijek imao barem jednu sijalicu upaljenu (koja je uvijek žmirkala) , radio je bojler ili pak veš-mašina. To je bio i naviše korišten šteker u kući i oko njega bi zid bio najprljaviji i najmasniji. Najinteresantnije je da je taj šteker uvijek imao utičnicu koja nikada kod nikog nije radila. Naravno, svaka kuća je znala koji šteker je za što, jer bi se desilo da umjesto svjetla upalite grijalicu, pa vas je domaćin morao upozoriti koji šteker da pritisnete, ako to već nije uradio za vas.

Muzika iz veš mašine je bila redovna uvodna simfonija na ulasku u stan, pogotovo ako je program bio na zadnjoj etapi “centrifuge i tokate u D-molu”. Nekada bi domaćinima to bilo malo neprijatno pa bi se iz kupatila čuo onaj reski  zvuk energičnog okretanja velikog gumba i nagli prestanak rotacije. Veš mašina je i dalje pumpala prljavu vodu kroz gumeno crijevo napolje u kadu, pa se na kraju čulo i isisavanje zraka iz slivnika prilikom odlaska zadnjih litara prljave vode iz kade. Naravno, miris veš mašine je takodjer bio dominantan, pogotovo one velike tople gumene cijevi za odvod iz mašine, koja se nekada znala kao piton otrgnuti od kanafe kojom je bila labavo svezana za slavinu, pa je znalo biti poplave. Srećnici koji su imali odvod na sredini kupatila su imali manje problema u tim situacijama. Veš mašina je uvijek bila pretrpana svim i svačim; četkama za kosu, viklerima, neseserima, raznom kozmetikom, starim rđavim “Gilette”žiletima vraćenim u pakovanja, iskorištenim čačkalicama za uši, spužvama i ostalim pizdarijama, a na njenim uglovima su bili tragovi istopljene plastike od dogorjelih cigareta. Iznad veš mašine je bio ormarić sa ogledalom, koji je takodjer imao u sebi šteker za aparate za brijanje koji nikad nije radio. Kada se otvore vrata sa ogledalima unutra je uvijek bilo svega; starih četkica za zube, iscijedjenih pasti za zube, tampona, “Brion” “Ralon” i “Pino Silvestre” kolonjske vode, hansaplasta, pinceta i ostalih pomagala za ljepotu i brijanje. Lavabo je takodjer uvijek bio tipski, mada je stalak za sapun uvijek bio drugačiji, koji je uvijek “sam od sebe” upadao unutar lavaboa. Sapun nikada nije bio usamljen, jer je redovno bio zgnječen zajedno sa ostatcima prethodnog sapuna, i tako unedogled. Stalak za ručnik je imao barem tri grane za tri različita peškira, mada je uvijek visio samo jedan. Bojler je uvijek bio kao neka avionska bomba koja je ispuštala čudne zvukove. Bilo je uvijek neprijatno leći u kadu punu vode sa tim ogromnim i teškim eksplozivnim bojlerom iznad glave koji je visio na par rđavih šarafa. Pločice po kupatilu su redovno bile obljepljene dječijim naljepnicama, ponekad i sa malim samoljepljivim vješalicama za male guzne peškiriće. Toalet papir je dugo vremena bio konfuzna stvar jer su bila dva tipa; ovaj obični u rolni i onaj stari takozvani “Krep” papir u lističima. Neke kuće su imale stalke za krep pa su rolne stavljali na vrh, ili su pak imali stalke za roll papir, pa su krep stavljali na vrh. U svakom slučaju, papira je ipak bilo dovoljno samo kada gosti dolaze, nije bilo improvizacija od salveta ili papira za umotavanje poklona.

Ulazak u dnevnu sobu iz hodnika kroz velika zamagljena staklena vrata je uvijek bio neprijatan, jer niko nije htio da se pozdravlja sa cijelom familijom prijatelja kojeg si posjećivao. Htio si samo da što prije strugneš u sobu neprimijećen, ali to nije bilo uvijek moguće. Trebalo je u najboljem slučaju razmijeniti par rečenica sa ukućanima koji su se zatekli, ili pak se upoznati sa nekim nezainteresovanim komšijom koji se takodjer zatekao na kafi. Prostorija je naravno bila zadimljena od cigareta, prozor obično nije otvaran osim ako grijanje tog dana nije bilo osobito pretjerano, što se znalo ponekad dešavati u stanovima sa centralnim grijanjem. Taj zvuk vrele pare koja lagano pišti iz ugla sobe se zaista odmah mogao čuti. Ako nije bilo centralnog, neko stariji je uvijek sjedio na termoakomulacionoj i nešto drkao oko termometra.

Nije bilo stana koji nije imao neke slike na zidu. Debeli zlatni ramovi su bili obavezni kada su u pitanju Berber, Zec, Jelkić i mnogi drugi umjetnici, mada su i njihove reprodukcije takodjer imale identične zlatne ramove. Ponekad bi bilo i nešto naivnog slikarstva nepoznatih umjetnika, scena sa sela ili mora, a i poneki slabo uramljeni ulični potret olovkom za 5 minuta. Fotografije su bile rijedje na zidu jer su imale posebna mjesta na kredencima ili regalima. Svaki kredenac je imao obavezne komplete za čaj ili kafu koji nikada nisu bili korišteni. Tu je uvijek bilo sitne keramike, obavezni olimpijski “Vučko” čokalji i medalje, minijaturna skulptura foke za mediteranskih igara u Splitu 1977,  skakavac sa ping/pong lopticom sa SPENS-a, prvenstva stonog tenisa u Novom Sadu. Znalo je biti i nekoliko značaka sa balkanskih atletskih igara u Sarajevu utaknutih u neku spužvu, a sve to postavljeno preko komplikovanih ručnih radova koje su isplele domaćiće ili su pak kupljeni na pijaci. Tepih je takodjer bio obavezan, što više boja i motiva je bilo poželjno( što manje bijelih), a mrlje od prosute kafe ili ulja su se u to vrijeme brašnom skidale i izbijale, što nikada nije fukcionisalo kako treba. Nesretnici su morali klofati i prati ćilime redovno, jer ni usisivač nikada nije radio kako treba, papirne vreće za njih je bilo teško stalno prazniti pa lijepiti nazad selotejpom jer ih nije bilo za kupiti. U svakom mometnu u zgradi je neko usisavao kuću, tako da taj zvuk je bio prisutan kako god okreneš.

Kada već sjedneš za stol sa roditeljima svog prijatelja i ako si baš prinudjen na to, onda moraš biti nasmijan i fin i sakrivati poderana koljena i bedževe. Nemoguće je odbiti sok na razmućivanje ili hurmašicu, dok je na televiziji drmala neka glasna glupost koja odvlači pažnju. Takodjer nije poželjno gurati ruke ispod stola jer ima pojedinaca koji ne znaju šta će sa slinama slučajno iskopanim iz nosa. Samo ih brže bolje otaru, nadajući se da su to napravili neprimijećeni. One se kasnije svrdnu i u najboljem slučaju otpadnu, ali u najvećem broju slučajeva ne. Poneko mlađi zalijepi i žvaku.

Sečija ili kauč su obavezno prekriveni nekim drugim materijalom da se originalni ne bi rabio. Rubovi kauča su se redovno cijepali od upotrebe i nekada su ljudi znali stavljati manje ručne radove preko neuglednih detalja. To nikada nije funkcionisalo jer su oni stalno padali. Nekada su se ruke znale same od sebe zavući u procjep kauča i dotaknuti dno, gdje je uvijek bilo neke prljavštine, poneki novčić ili pak hemijska olovka. U rijetkim slučajevima je novčić bilo teško neprimijetno izvući ispred očiju domaćina pa je bilo umjetnost ne napraviti nikakvu grimasu.

Glavna soba je uvijek imala poluotvorena vrata od sobe gdje je polumraku boravio deda ili baba. Kroz procjep se uvijek moglo vidjeti lice stare osobe kako leži na svom krevetu, ogrnuta kućnim mantilom na okomite bolničke štrafte i kako beživotno pilji u zid ili pak čita novine, eventualno gleda crno/bijeli televizor koji je iz glavne sobe nedavno prebačen nakon dolaska novog “Grundig” televizora sa 8 kanala koji su se aktivirali na dodir. Luster u glavnoj sobi je takodjer bio čudnovata kombinacija sijalica koje rade ili ne. Neki lusteri su bili pravi aerodromi za muhe, koje su uvijek zujale i vrzmale se naokolo. Ormarić za reprezentaciju je uvijek bio poluotvoren i bio je uvijek pun praznih kutija od boca viskija ili punih boca raznih sokova u kojima nije bio sok. Svaka od njih je imala svoju malu naljepnicu sa imenom rodjaka od koga dolazi ili bi pak nešto misteriozno bilo našvrljano na samoj boci. Pepeljare na stolu su uvijek bile na centralnom mjestu i neki su imali one koje se same zatvaraju-otvaraju na pritisak na dugme da čikovi ne bi smrdili.

Odlazak u sobu osobe koju si došao da posjetiš je pravo olakšanje. Sve se iznenada mijenja, već se ukazuju prvi posteri “Vatrenog Poljupca”,”Vajte” i “Tosca 15” zvučnici. Drma “Iron Maiden” i light show je napravljen od čaša za jogurt. Svuda naokolo su razbacane školske teke, prljave čarape, stare igračke, žice i joysticks od “Commodore 64”. Na kompjuteru se ne može igrati tek tako jer se mora sačekati vrijeme kada nema nikoga u dnevnoj sobi da bi se kompjuter priključilo na televizor. Tu se nalazi i krstasti šrafciger za korigovanje glave na kasetofonu kompjutera, i gomila najnovijih programa na ORWO, AGFA i IPLAS kasetama. Ispod kreveta su časopisi sa drkomaterijalom, prazna kutija od najnovijih adidaski, klizaljke “hokejke”, i kojekakve presvlake za auto. Preslušavanje najnovijih albuma traje neko vrijeme, a na akustičnoj gitari sa polomnjenim šarafima za štimanje se pokušava skinuti poneki rif. Ormar je prelijepljen fotografijama raznih muzičara a na vrhu ormara se nalaze ukrasi za jelku, kofer sa morskim stvarima, a pored ormara skije, zastava FK Sarajeva i stare roletne koje je davno trebalo baciti. Na policama se nalaze knjige uglavnom nepoznatih autora  dobijenih za rodjendan, enciklopedije i atlasi, gramofonske ploče i ruski “Zenit” fotoaparat.

Parket se izdigao na mjestu gdje cijev od centralnog grijanja ide prema komšiji, i stalno pucketa od promjene temperature zavisno od protoka tople vode. Cijev je prefarbana mnogo puta i toplota bijelu boju nakon nekog vremena pretvori u žutu, koja onda krene da se guli i otpada i onda se sve to ponovo farba. Izmedju parketa se godinama skuplja prljavština i kada se iščačka šrafcigerom mogu se naći špenadle, dlake, nokti, pa čak i šibice. Na prozorima se nalaze umotane plahte da hladnoća ne bi ulazila ispod prozora koji slabo dihtuju. Ponekad bi neko zalijepio samoljepljivu spužvu koja bi se jednostavno presamitila pri otvaranju prozora  i ne bi bilo više nikakvog efekta. U sobu gdje spavaju roditelji se obično nikada ne ulazi, mada se i unutra ponekad zrakne i ugleda se spavaćica prebačena preko stolice, fen na krevetu, kravate kako vire iz zatvorenog ormara, relativni nered.

Rijetko kad bi se ulazilo u kuhinju koja je uvijek bila identična u svakoj kući. U njoj je uvijek bila neka aktivnost, nešto bi se peklo ili kuhalo, sjedila bi komšinica i uz cigarete i kafu prepričavala cijene sa pijace. Vrh ekspres lonca je furao ukrug kao sumanut i šištao na visokoj frekvenciji, dok je svjetlo iz rerne govorilo da se neka aktivnost dešava i unutra. Prozori su bili zamagljeni, i voda sa njih se cijedila na uginule biljke u saksijama. Svježa fasunga se još nalazila na podu i trebalo je sve to ugurati u špajz. Paprike se moraju ispeći i oguliti za ajvar, krompir mora da ide u podrum, posut “Tuberajtom”, novim sredstvom protiv truljenja krompira. Tu je i izlaz na balkon, na kojem je već svježe prostrt veš iz zadnje odrađene mašine, koji ponekad u zimskim mjesecima zna da miriše na dim i sumpor. Balkon je pun kesa sa smećem spremnim za kontejner, na njemu se nalaze stare sanke, alat, sjekira, masni roštilj, mrtva kornjača, metla i sanduk sa čizmama, uprtačima i uniformom za rezervu. Na balkonu je i antena, prekrivena ptičjim govnima,  koja je već poprilično kliznula prema dole i umjesto na Hum gleda na Trebević. Na simsu balkona je gomila drvenih štipaljki i poneka saksija sa takodjer uginulom biljkom i nekoličinom opušaka i šibica uguranim u zemlju.

2009

Jufke “Vardar”

 Narod je uvijek volio jufku u jufkarnici "Vardar" koja je do rata radila u Skerlicevoj ulici prekoputa zenskog akuserskog dispanzera. Vlasnik je bio onizi brko porijeklom iz Makedonije. Bio je i vlasnik crvenog stojadina sa spojlerima i raznoraznim naljepnicama inostranih firmi koje su proizvodile motorno ulje. U gornjem uglu sofersajbe je bila velika zelena prozirna naljepnica "Turbo" a volan je bio presvucen rutavom ovcijom kozom. Iza gepeka je mahala ruka sa nekim natpisom dok je auto bio u pokretu. Auto je uvijek palio iz prve, i uz  bucan start pustao je brko dusu jadnom stojadinu koji se uz veliku patnju propinjao i hvatao zrak dok je pedala za gas bila pritisnuta do kraja, a gume slajdrale ispaljujuci kamencice i oblake prasine.

Vardar je tih godina odlicno poslovao. Svaki dan je bila navala na jufke, koje su se konstantno razvlacile na velikom okruglom stolu koji se mogao vidjeti kroz uvijek otvoreni prozor. Unutra se uvijek cvario jedan radnik krupnih crnih ociju sa gustom tapiserijom na prsima  i zlatnim lancicem oko vrata, koji je go do pojasa brzim i fascinantnim pokretima razvlacio tijesto koje je sasvim sigurno natapao sopstvenim znojem. MI djeca smo ga znali zajebavati, a on je ponekad  nervozno poskocio kao da nas hoce zaganjati, a mi smo iste sekunde udarili u panican trk u suprotnom pravcu, plaseci se jufkara u pokretu .

U neka doba brko je skontao kako bi dobar posao moglo biti pravljenje korneta za sarajevske slasticarne. Nabavio je poveliku masinu koja je mogla u isto vrijeme pri velikoj temperaturi ispeci 50 korneta. Uskoro se iz daljine mogao cuti prodoran zvuk sistece pare koja je kao iz neke lokomotive pod velikim pritiskom izbijala iz masine, da bi u slijedecem potezu brke gomila korneta bila izbacena u kartonsku kutiju na podu, pa zatim slagani jedan u drugi u do plafona visoke gomile. Mnoge slasticarne su se kod njega snadbdijevale. Korneti su se mogli kupiti i na malo, i bili su jako jeftini, tako da smo mi djeca dolazili da kupujemo gomilu korneta kada nije bilo dovoljno para za sladoled kod Bajramovica na uglu kod druge gimnazije. Korneti su bili svjezi i zaista ih je bio merak grickati.

Jedne godine navala je postala jos veca, cijeli grad je pricao o zlatno zutim jufkama u "Vardaru". Svi su se ibretili boji jufke i mogucoj kolicini jaja koje je brko nesebicno krkao u jufke. Redovi su postajali sve veci sve dok se jednog dana nije pojavio plavo-bijeli  stojadin sa upaljenom rotacijom iz kojeg su izasla dvojica brkatih milicionera, koji su velikom brzinom izveli brku jufkara sa lisicama na rukama, i zatim udarili po gasu milicijskog stojadina, koji se uz veliku patnju propinjao i hvatao zrak dok je pedala za gas bila pritisnuta do kraja, a gume slajdrale ispaljujuci kamencice i oblake prasine.

Ispostavilo se da je sanitarna inspekcija u jufki otkrila tragove polikolora.

Jedan od prvih blogova iz slavnih dana Sarajevo-x

 Basko Polje

Bera je bio  stariji, i ganjao je cehinje. Furao se na Festival i Plavi Orkestar. Rekao mi je da je sa Alipasinog Polja i da ce u Baskom Polju biti jos deset dana. Brzo smo se sprijateljili. Preko dana smo skakali sa mola i pravili gluposti po cijeli dan.

Sjedio sam na stepenicama njegove prikolice i cekao da se on spremi za izlazak. Bilo je to doba novog vala, i trebalo je imati finu frizuru, izgledati  kao  Jura Stublic. Bera je dugo zagledao u svoje zaliske i mijenjao face, koristio gel da zategne kosu,  dok je pomalo capao pitu koju mu je stara ostavila na frizideru. Sve je bilo spremno za "ribolov". Osim mene. Ja sam imao oko 14 godina i nije mi bilo bas jasno sta bi ja radio sa tim cehinjama. Ni nase nisam zagledao posteno, a kamoli strankinje. Al Bera kaze da nema problema, njih samo treba sprciti i to je to. Mislio sam da je to lako, on tako tvrdi. Kaze da je prosle godine u Zaostrogu, u Uvali Borova bilo svega. Kaze da mu je treba prosmehendlala jaja. Impresivno!

Bera otvara vrata i udara C-Dur na gitari:

(pjesma je obrada Let it Be od Beatlesa, preradjena od strane Festivala sa Berinim dodatkom na kraju:

Kad sam bio sasvim mali

i stanovao na bjelavama

imao sam burazera

starijeg sedam godina

Ja sam nosio bratov dzemper

a on babin kaput stari

a moralo se i ukrasti

jer bili smo gladni

I mi se nocu skupimo

oko tople peci

i tada pecemo krompire

i sjetimo se babinih rijeci

Let it Be, Let it be, Let it be

samo da bude babi zdravlja

bice picke i cevapa

Bio sam odusevljen Berinim dodatkom na pjesmu (The Festival je svoju zavrsavao sa : Bice hljeba, bice para) i pjevali smo je glasno kroz kamp da svi cuju "bice picke i cevapa" dok smo isli prema obali mora, gdje su bile trebe koje je trebalo pofatati tu vecer. Mene je bio stid uopste gledati u pravcu cura, ali pored Bere sam se osjecao sigurnijim, u njegovoj sjenci sam bio komforan. Pravo sam mu se divio. Izgledao je mocno, pravi Novi Primitivac. Bili smo ponosni sto smo iz Sarajeva i sto se furamo na Zabranjeno Pusenje, Elvisa, i Plavi Orkestar.

Prije cehinja otisli smo na terasu hotela "X". Tamo su znali pustiti Deep Purple i Led Zeppelin kad nas vide, sto je bilo ohrabrujuce. Razbije se led, zaplese se, nek vide koke da smo puni energije i da smo cool. Najgore je kad ugnjave sa nekim stvarima koje nismo znali. Pogotovo domacim.

http://www.erikatour.cz/foto2004/cr1_kemp.jpg

Tu vecer sam upoznao Natasu iz Zagreba dok smo pusili Marlboro, stajali ispred ulaza na terasu hotela i kucali pare za upad. Imali smo za pice, ali ne i za kartu. Uci unutra i ne popiti kolu ili bambus je bila sramota. Natasa je licila na kombinaciju Jennifer Bills iz Flashdance-a i Kim Wilde. Njena svijeta kosa blago se previjala preko njenog lica i ramena, sarmirala je sve oko sebe, apsolutno svjesna da je SVE na njenoj strani.

Uspjeli smo skucati pare i upali smo na terasu. Bera je sjeo pored Natase i ja sam odmah sjeo sa druge strane, pored nje. Ona mi se pravo dopala, ali sam mislio da ja nemam nikakve sanse, pa nisam nista ni govorio. Bera je govorio i za sebe i za mene. U jednom momentu Bera je otisao u WC a ja sam ostao sam, na cjedilu. Sutio sam i pijuckao kolu kada me ona nesto pitala. POkusao sam da odgovorim bez mucanja ali mi nije polazilo za rukom da ista suvislo kazem. Ona se primaknula  jos blize meni sto me pravo napalilo. Mislio sam ETO GA , sacu i ja pokazati Beri da i ja mogu pofatat trebu. Neki Natasin poznanik je u tom momentu nesto doviknuo i u sekundi ona se nasla pored njega, objesila mu se za  ramena i krenuli su da se smiju. Pravo sam se razocarao, a sve je izgledao kao da je sve gotovo. Samo je trebalo da je poljubim i to je to. U tom momentu dolazi Bera preko podijuma sa sibicom u zubima, zakopcava slic."Ajde, dizi se , cekaju nas cehinje!". Meni se nije nigdje islo, taman sam se zaljubio u Natasu. Ali Bera je pametan, valjda on zna sta treba raditi. Nevoljko sam se odgegao sa njim prema slasticarni ispred koje su sjedile cehinje i lizale sladoled. Niko ne zna na kojem se jeziku govorilo, ali se uveliko mahalo rukama. Izvadili smo sicu iz dzepa i kupili po kuglu sladoleda dvjema cehinjama. ja sam , naravno, sutio i gledao u Beru. On je jednu podebelu djevojku koja se zvala Beti vec poceo da obuhvata rukama i da prica kojesta. Ja sam neku pored sebe takodjer obuhvatio. Ona se nasmijala i blago izvukla iz mog zagrljaja.  Ja sam se nasmijao a u sebi propao pod zemlju. KOja neprijatnost. Sto je tako nezamislivo tesko guzit?

Bera naredi da se ide dalje. Ustali smo svi i krenuli prema Brelama, ko biva nesto cemo tamo raditi na plazi. Usput ce se kao i kupiti vino. Ja sam uglavnom sutao i gledao ispred sebe dok je Bera vec fatao Beti za sise. Postalo mi je neprijatno da bilo sta tu poduzimam i ispario sam se. Ona "moja" cehinja je nesto ko krenula da mi dovikuje iz daljine, ali ja sam se vec zalaufao. Dosta neprijatnosti za jednu vecer.

Povratak na terasu hotela je bio logican. Tamo je sigurno bila Natasa, cura koja mi se dopadala, a problem je bio da nisam bio jedini. Te godine je bila jako popularna pjesma "Mi nismo sami" grupe Film. Mnogi parovi su jedva cekali tu pjesmu da zaplesu, i lagano se obgrle i zanjisu uz tonove pjesme. Ustrcao sam uz stepenice na terasu, mastajuci kako Natasa ceka na mene da zaplesemo, da se noc na obali mora pretvori u ono sto sam sanjao. Pjesma  je veC pocela, parovi su se strasno obuhvatili, a ja sam pogledom sjekao lijevo i desno. Primijetio sam Natasu u sredini kruga kako se lagano njise, naslonjena na nekog supka, zatvorenih ociju pjevusi pjesmu i uziva u njegovom stisku. U tom momentu je progledala , ugledala mene i nasmijala se. I to je bilo sve........

Jako razocaran vratio sam se u kamp. Nasao sam put do prikolice i  ko fol legao da spavam. Nisam dugo mogao da zaspim. Ipak je bilo jako uzbudljivo vecer. Pjevusio sam u sebi Berinu pjesmu i tjesio se da ce sutra Bera da me nauci kako da sa mola skocim prelom ,da se pokazem ispred djevojaka, da ne udarim nogama po povrsini vode ko zadnji seljak....

"samo da bude babi zdravlja

bice picke i cevapa"

2009

Sofa

Tih godina rukomet je igrao svako. Novi Grad, Bosna, Željo, Sarajevo, bilo je mnogo klubova i igrao se dobar rukomet. Moj babo Šerkan, staro lijevo krilo Mlade Bosne, me je ugurao u to a da toga nisam bio ni svjestan. Jedne godine me privalio u atletski klub “Sarajevo” da bacam koplje. Meni se to učinilo interesantno i krenuo sam da treniram sa žarom. Bilo je tu dosta trčanja, teretane, znoja i ordicanja. Nekako sam to tiho batalio. Šerkan je to na neki način očekivao, i nonšalanto me obavijestio da je sutra moj prvi  trening sa  juniorima Željeznicara, trebalo je naučiti igrati rukomet. 

Tih godina je Željo bio dobar: Anić, Aničić, braća Vukas. Bilo je odličnih igrača i igara. Išao sam na sve utakmice na koje sam mogao stići, bila je prava drama na terenu svo vrijeme. Rukomet uživo, iz neposredne blizine čini se kao neka čudna vrsta tuče u kojoj nema očiglednog udaranja pesnicama i nogama, ali ima svega ostalog što je teško upratiti. Finte na sve strane...a da, ima i lopta, koju je jako teško upratiti.

Prva rukometna liga najjače rukometne nacije na svijetu je bila stvarno uzbudljiva. Kada je dolazila Metaloplastika iz Šapca karte se nisu mogle kupiti ni od poznanika u upravi kluba mjesec dana ranije. Svi su htjeli da gledaju Portnera, Vujovića, Mrkonju, Vukovića,  Mileta Isakovića. Oni su bili madjioničari, transformersi, svjetski prvaci. Niko im nije mogao stati u kraj.

Te godine smo išli na pripreme u Kupare, u rukometni kamp sa ostalim timovima iz cijele Jugoslavije. U Kuparima su se te godine skupili skoro svi. Reprezentacija je dosla na pripreme i igrali su tekme iz zajebancije, pomješani sa ostalim ekipama. Naokolo su šetali svi veliki i bitni i pričali o predstojećem svjetskom prvenstvu. Mi klinci smo bili priljepak svemu i svakome. Htjeli smo da zagrabimo sto je god više moguće. Jednom prilikom sam sasvim slučajno upao u neku rekreativnu utakmicu u sred bijela dana na vrućem asfaltu u kojoj su skoro svi igrali baš nonšalatno. Veselin Vujović je vazda igrao u papučama i pušio na klupi, pa su svi ostali krenuli da to isto rade dok neko nije zašao i svima pokupio cigarete. Mene je zapalo da u jednom momentu čuvam Kuzmanovskog, koji je bio desni bek, visok dva metra, od brda odvaljen komad neobrijanog živog mesa, igrač Metaloplastike i standardni reprezentativac. Ja sam kao pokušavao da ga čuvam, a on je onako bos na asfaltu samo dodavao lopte drugima i pričao sa svojom rajom na klupi. Ja sam od bijesa počeo da ga grizem i da ga gazim po nogama, a on bi me samo lagano odgurnuo i nonšalantno plasirao loptu negdje kroz uši našeg golmana Slavena, kolege iz tima, kojem je bila čast da mu je ovaj zabio go.

Sastav juniora Željeznicara je bio geografski izuzetno šarolik. Nekolicina nas je bila iz centra, nesto raje sa Č.Vile i Alipašina, a ostatak je bilo Briješće, Donji Hotonj i ko zna šta već. Ovi koji su morali svakodnevno putovati iz predgrađa na treninge su bili najuporniji, najagresivniji i imali su mnogo jasniju sliku o životu. Jedan od njih je bio i Sofa.

Sofa je živio u Donjem Hotonju i igrao je desnog beka. Nije se ni po čemu posebno isticao osim sto je svojim akcentom "zanosio po seljački”. Bio je predmet zajebancije ali on to nije kontao, nego je samo dolivao ulje na vatru, ne znajući da je ubačen u “pilanu”. Nebrojeno puta bi nešto provalio, što bi sviju u svlačionici bacilo na pločice. Imao je kao i svi drugi prigradski likovi  izuzetno neposredan i zdrav pristup životu. Nije imao dilema oko ni oko čega, sve je u životu već bilo zacrtano i određeno.

Jednog dana smo sjeli u autobus i pravac nazad za Sarajevo. Kamp je bio gotov, i većina nas se vraćala bez ikakvog plijena ženske prirode. Samo par iskusnijih švalera su nesto ko muljali danima. Kad smo u Kardeljevu (Pločama) presjeli u voz, nešto se počelo čudno dešavati. Sa nama u vagonu je bila i neka ženska sportska ekipa iz Slovenije, i odmah je vatra krenula da se pali i rasplamsava. Svi su se uzbihuzurili i krenuli da očajnički šmekaju gdje se ko kod ženskih može privaliti. Ja sam bio smotan i stidljiv tako da sam samo mogao piljiti iz daljine u noge i stražnjice Slovenki koje su se naginjale kroz prozor. Napadi su počeli svom žestinom i naša prva postava je prodrla duboko u odbranu Slovenki. Bekac se zabio sa lijevog krila, proslijedio loptu do Vuje, koji je lagano vratio Igoru, pa Bojanu, koji je opet dodao dalje do Sofe koji se sa desnog krila punim trkom probio kroz zid ruku i tjelesa i volšebno poentirao na odusevljenje i erupciju emocija iz cijelog gledališta. 

Sofa je u sred vagona nemilice i bez stida fatao i ljubio podebelu Slovenku, a mi smo se kikotali i navijali. Najteži momenat je došao kada smo na stanici u Sarajevu morali da napustimo voz. Tu je Sofa izašao sav tužan i pokisao, prteći svoju plavu torbu, praćen suzama djevojke koja je i dalje uporno mahala kroz prozor odlazećeg voza. Svi su ga tapšali po ramenima hvaleći njegove Don Žuanovske metode, veličajući njegov požrtvovan spas našeg ekipnog ponosa, a on je samo tužno odmahivao rukom povremeno okrećući glavu prema odlazećem vozu koji je ubrzavao prema zalasku sunca.

Prošle su godine, ja sam već studirao na akademiji i zaboravio kako se igra rukomet. Željo je ispao iz prve lige, sve je krenulo nizbrdo.Više nije bilo Vujovića i Portnera da u maloj sali Skenderije čine čuda. Nema više Slovenki ni njihovog stidljivog smijeha, one su dobile svoju novu državu. Uskoro više nije bilo ni željeznice. Ja sam konačno posjetio čuveno "mondensko ljetovalište" Donji Hotonj u sred noći, probijao se kroz blato i minobacačke detonacije, sa puškom u ruci, izgubljen i “zavaljen”...

Posjete Donjem Hotonju su prerasle u stalni boravak i život na tamošnjoj liniji odbrane grada. Trebalo je neko vrijeme dok se nisam počeo raspitivati o svojim rukometašima, lijepim zdravim momcima koji su konjima čupali repove, žarili i palili po gostovanjima, uživali u igri i sportu. Nisam više bio siguran za koga se raspitujem jer je rat učinio svoje, a ljudi na obroncima grada i predgrađima su neke stvari shvatili mnogo prije nego mi iz centra. Oni su se, kako sam kasnije saznao, odavno podijelili i rasparčali po nacionalnoj osnovi, nije više bilo magije koja ih je držala zajedno.

Jedne noći je Šerkan došao do mog kreveta u spavaoni (vlažnom podrumu u nekoj razvaljenoj kući) i rekao mi da pogledam prema jednom čovjeku. Slabo sam vidio od žmirkavog svjetla kandila, ali sam jasno mogao razaznati nekog starijeg čovjeka koji mi je na neki način trebao biti poznat. Nisam kontao ništa sve dok mi stari nije rekao da je to Sofin otac. Isti kukasti nos, isti profil i odsutnost u licu. Čova je samo sjedio, pušio svoju cigaru, i čekao na svoju smjenu.

Sofa je poginuo par mjeseci prije nego što sam došao u Donji Hotonj. Bila je neka pucnjava, i on se u akciji sakrio iza nekog labavog zida koji nije mogao da zaustavi metke iz "sijača smrti". Sofa je tiho pao i ostao da lezi nepomičan, kao na treningu kada bi se odmarao od napornog preskakanja prepona ili dizanja tegova. Ima nas još uvijek koji se  sjećamo kako je Sofa strasno stiskao Slovenku, kako ju je ljubio punim žarom, isto kao sto je sa uživanjem igrao rukomet i nesebično branio Bosnu.

2009