Park

July 27, 2014 at 1:22pm

Igra sa ostalom djecom bi znala dosaditi, gađanje sa puhaljkama i bobicama bi stalo u neka doba kad bi neko fasovao bobicu u oko, partizani protiv nijemaca zahtijevaju fizički i emocionalni napor i bitke kratko traju, klikere izgubis odmah od starijih i boljih, na ping-pongu (šperi ukradnoj sa gradilista u sred noći) ne mozes doci na red, paljenje čvoka slabijim od sebe se zavrsi plačem i urlanjem roditelja sa prozora, kradja "Toblerone" čokolada u "Dragstoru" je postala opasna sa novim poslovodjom Mitrom, fudbal bi bio prekinut od strane komšija čim bi bio započet, ukratko, ostalo je samo pentranje po drveću i garažama (čitaj: krađa voća) i konstantno pokušavanje da nešto slažeš ili izmisliš što će te izdignuti u očima drugih.

S vremena na vrijeme bi se odgegao u obližnji "Ei Niš" iza Doma Milicije, servis za popravljanje i prodaju televizora, gdje bih uzeo sa njihovog smetljišta pored trafo stanice jednu od odbačenih velikih kutija i spustio se u veliki park. Pronašao bih najgušće žbunje i u njemu od kartonske kutije napravio "kuću". Čakijom bi izrezao prozore i vrata.Trknuo bi nazad do svoje stvarne kuće i iz frižidera nagrabio klope, vratio se do svoje "vikendice" i unutra slasno pojeo ručak, pročitao novog Zagora. Uživao sam u izolaciji od drugih u svojoj tajnoj logi. Kad bi mi sve to dosadilo, doveo bih nekog od raje, koji bi inspirisan mojim dostignućem takodjer otisao do "Ei Niša" i donio svoju "kuću". Ubrzo bi se tu stvorilo čitavo naselje. Čak su se donosili i lonci, kuhale su se viršle. Sve je to kratko trajalo dok ne bi pala kiša i sve smočila ili bi pak došao parkaš i zaganjao nas, psujući i gađajući nas kamenjem, znajući da će on sve to smeće što smo ostavili iza sebe morati sam počistiti.

Nikad mi nije bilo jasno zašto su me parkovi privlačili, čak i ono što je po parku znalo biti obskurno. Za većinu ljudi park je nešto kroz šta se prođe na putu za posao i nazad, par dunuma drveća i trave između betonskih zgradurina. Za druge park je mjesto za kratki odmor, malo prileći na travi (izmedju psećih drekeca) i opustiti se, nacugati se sa rajom prije odlaska u diskoteku, pofatati se sa djevojkom na klupi u nedostatku adekvatnog prostora za takve stvari, odgovarajuće mjesto za šetnju pasa i igranje s njima. Park je i lokacija idealna za raznorazne manijake i seksualno opterećene likove, magnet za djelatnice najstarijeg zanata. Park je najposjećeniji od strane srednjoškolaca koji svrate na putu kući u daleka prigradska naselja. Pri tom izvode kerefeke i majmunišu se ispred cura koje se kikoću. Za vrijeme priče bi urezivali imena u klupe i pljuvali na sve strane. Uvijek ih je bilo lako primijetiti: prtili su kese sa knjigama, u tamnoplavim školskim keceljama išaranim hemijskim olovkama. Momci su uvijek vukli školske knjige u pohabanim "Lord", "Milde Sorte"i "Marlboro" kesama kao da je u pitanju smeće, dok su ih djevojke čvrsto privile uz grudi. Svi su imali neke izlizane tene, uglavnom duboke, crne, firme "Puma". Frizure "fudbalerke" (na zapadu poznate kao Mullit) su bile tih godina jako popularne, kao i pirgave teksas jakne sa natpisima Accept, Metallica, Iron Maiden, Divlje Jagode... 

U svakom žbunju u parku bi bilo barem jedno govno (najčešće više njih) i par iskorištenih stranica "Oslobodjenja". Neko bi se zaista "oslobodio" i rasteretio, mada mi nikada nije bio jasan taj poriv: pored toliko toaleta po cijelom gradu neko bi odabrao tu opciju. Našim ljudima je inače neprijatno bilo šta pitati zbog tog nekog paranoičnog stanja svijesti u kojem bi se "neko nekom zamjerio" ako bi upitao bilo što. Eventualni negativan odgovor bi bio jako neprijatan, koji bi pogodio pojedinca, pa je bolje i lakše ništa ne pitati i pokušati pronaći neku alternativu: U najbližem žbunju. Pri tom, lokacija je jako bitna, tražilo se nešto što je blizu ali ipak dovoljno sakriveno. Neki u strašnoj žurbi nisu imali izbora, pa su to obavili tik pokraj staze ili klupe, koristeći lišće i travu umjesto "Oslobodjenja" (najgore su prolazili parkovi koji su se nalazili pokraj autobuskih stanica). Žbunje je bilo i idealno mjesto za odbačene olovke, razbijene pivske flaše, poneku plastičnu kesu sa smećem, polomljene igračke, odbačene pelene, stare krpe, zgužvane časopise, komade kruha i opiljaka od salame. Mogao se pronaci i poneki novčić, uglavnom oni od 50 i 20 para, mada bi se poneka papirna od deset dinara sa likom Alije Sirotanovića znala ukazati za one malo sretnije. Bilo je tu i opasnih stvari, narkomani su znali baciti šprice na koje bi se moglo nabosti, polomljeno staklo je takodjer bila stalna opasnost. Ipak, najgore je bilo kad iz žbunja iskoče trojica jalijaša i krenu da te marišu iz dosade, eventualno ti ukradu nove tene ili "Unisef" walkman sa svježim baterijama.


Svaki put nakon redovne posjete svom psihijatru prolazim kroz Morningside park u Harlemu, koji me po svojoj strukturi neodoljivo podsjeća na veliki park u Sarajevu. Obično sam u žurbi pa samo proletim kroz park ne primijećujući ništa. Ponekad u trku bacim komad sendviča patkama i kornjačama koje nesmetano plutaju u vještačkom jezercetu sa vještačkim vodopadom. Samo ponekad, kada žurba popusti, krenem da zvjeram naokolo, primijećujem smeće, vjeverice, ljude kako cugaju na klupi, djecu kako igraju bejzbol, parkaše kako piče u svojim bučnim traktorčičima, primijetim i ponekog kako piša ispod stepenica na izlazu iz parka.

Neki dan nakon uspješnog seshion-a kod psihića izletih napolje kao na krilima. Uđoh u park i iznenada se osjetih kao dječarac, prodisah punim plućima. Pogledah desno i lijevo, zakoračih van staze prema žbunju. Osjetih se zaista slobodan, iako mi bi malo neprijatno ako me neko ugleda kako ulazim u žbunje sa ko zna kakvim namjerama. I tako, krenem da zvjeram naokolo i odmah naletim na zarđala kolica iz samoposluge bez jednog točka, puna odbačenih, pokvarenih kuhinjskih aparata koje je neki homeless guy tu ostavio. Zakoračih još dublje u mnogo gušće žbunje, pazeći se pri tom "nagaznih mina". Nakon proboja kroz "prašumu" izbih na mali proplanak, dovoljan da se na njemu postavi jedno ćebe, koje se (ne lezi vraže) tu i nalazilo. Sjetih se odmah one stare:

Malo soli da ne boli,
malo ulja da ne žulja.
Jedno ćebe da ne grebe,
pa da vidiš kako bata j…

Oko ćebeta su se nalazile stotine iskorištenih kondoma, neki obješeni preko grana drveća kao svojevrsne uspomene na te neke posebne trenutke, istaknuti kao neki specijalni trofeji.  Neko tu očigledno dolazi već dugo vremena, i  ko zna koliko je osoba angazovano na toj "radnoj akciji". Osjećao sam se prilično neprijatno, upao sam u nečiju privatnost koja se ipak nalazi na javnom mjestu, ako se taj dio parka može uopšte tako nazvati. Bilo je tu i praznih konzervi piva, masnih papirnih McDonalds vrećica, i još nekog uobičajenog smeća koje nije smetalo likovima koji su na tom mjestu radili one stvari. Prioritet je bio na ćebetu samom, sve ostalo okolo bi u vihoru akcije bilo totalno nebitno i neprimijetno.

Izađoh nazad na stazu i umalo se sudarih sa nekom starom gospodjom sa ljubičastim šeširom koja se prepala posmatrajući me kako iskačem iz žbunja (prepadnem se i ja kad se pogledam u ogledalo). Ona je zastala, a ja sam brže-bolje, (Puf-Pant!) kao u nekoj epizodi "Alan Forda", s određenom dozom neprijatnosti pobjegao sa mjesta zločina. Možda je gospođa nakon što sam napustio park ušla u to isto žbunje da provjeri šta sam ja to tamo radio, pa je možda ugledala scenu koju sam i ja ugledao, eventualno poslije otišla u policiju da prijavi ćelavog debeljka koji je u parku napravio perverznu logu, u kojoj radi neke grozne stvari na najprljaviji mogući način.