Park

July 27, 2014 at 1:22pm

Igra sa ostalom djecom bi znala dosaditi, gađanje sa puhaljkama i bobicama bi stalo u neka doba kad bi neko fasovao bobicu u oko, partizani protiv nijemaca zahtijevaju fizički i emocionalni napor i bitke kratko traju, klikere izgubis odmah od starijih i boljih, na ping-pongu (šperi ukradnoj sa gradilista u sred noći) ne mozes doci na red, paljenje čvoka slabijim od sebe se zavrsi plačem i urlanjem roditelja sa prozora, kradja "Toblerone" čokolada u "Dragstoru" je postala opasna sa novim poslovodjom Mitrom, fudbal bi bio prekinut od strane komšija čim bi bio započet, ukratko, ostalo je samo pentranje po drveću i garažama (čitaj: krađa voća) i konstantno pokušavanje da nešto slažeš ili izmisliš što će te izdignuti u očima drugih.

S vremena na vrijeme bi se odgegao u obližnji "Ei Niš" iza Doma Milicije, servis za popravljanje i prodaju televizora, gdje bih uzeo sa njihovog smetljišta pored trafo stanice jednu od odbačenih velikih kutija i spustio se u veliki park. Pronašao bih najgušće žbunje i u njemu od kartonske kutije napravio "kuću". Čakijom bi izrezao prozore i vrata.Trknuo bi nazad do svoje stvarne kuće i iz frižidera nagrabio klope, vratio se do svoje "vikendice" i unutra slasno pojeo ručak, pročitao novog Zagora. Uživao sam u izolaciji od drugih u svojoj tajnoj logi. Kad bi mi sve to dosadilo, doveo bih nekog od raje, koji bi inspirisan mojim dostignućem takodjer otisao do "Ei Niša" i donio svoju "kuću". Ubrzo bi se tu stvorilo čitavo naselje. Čak su se donosili i lonci, kuhale su se viršle. Sve je to kratko trajalo dok ne bi pala kiša i sve smočila ili bi pak došao parkaš i zaganjao nas, psujući i gađajući nas kamenjem, znajući da će on sve to smeće što smo ostavili iza sebe morati sam počistiti.

Nikad mi nije bilo jasno zašto su me parkovi privlačili, čak i ono što je po parku znalo biti obskurno. Za većinu ljudi park je nešto kroz šta se prođe na putu za posao i nazad, par dunuma drveća i trave između betonskih zgradurina. Za druge park je mjesto za kratki odmor, malo prileći na travi (izmedju psećih drekeca) i opustiti se, nacugati se sa rajom prije odlaska u diskoteku, pofatati se sa djevojkom na klupi u nedostatku adekvatnog prostora za takve stvari, odgovarajuće mjesto za šetnju pasa i igranje s njima. Park je i lokacija idealna za raznorazne manijake i seksualno opterećene likove, magnet za djelatnice najstarijeg zanata. Park je najposjećeniji od strane srednjoškolaca koji svrate na putu kući u daleka prigradska naselja. Pri tom izvode kerefeke i majmunišu se ispred cura koje se kikoću. Za vrijeme priče bi urezivali imena u klupe i pljuvali na sve strane. Uvijek ih je bilo lako primijetiti: prtili su kese sa knjigama, u tamnoplavim školskim keceljama išaranim hemijskim olovkama. Momci su uvijek vukli školske knjige u pohabanim "Lord", "Milde Sorte"i "Marlboro" kesama kao da je u pitanju smeće, dok su ih djevojke čvrsto privile uz grudi. Svi su imali neke izlizane tene, uglavnom duboke, crne, firme "Puma". Frizure "fudbalerke" (na zapadu poznate kao Mullit) su bile tih godina jako popularne, kao i pirgave teksas jakne sa natpisima Accept, Metallica, Iron Maiden, Divlje Jagode... 

U svakom žbunju u parku bi bilo barem jedno govno (najčešće više njih) i par iskorištenih stranica "Oslobodjenja". Neko bi se zaista "oslobodio" i rasteretio, mada mi nikada nije bio jasan taj poriv: pored toliko toaleta po cijelom gradu neko bi odabrao tu opciju. Našim ljudima je inače neprijatno bilo šta pitati zbog tog nekog paranoičnog stanja svijesti u kojem bi se "neko nekom zamjerio" ako bi upitao bilo što. Eventualni negativan odgovor bi bio jako neprijatan, koji bi pogodio pojedinca, pa je bolje i lakše ništa ne pitati i pokušati pronaći neku alternativu: U najbližem žbunju. Pri tom, lokacija je jako bitna, tražilo se nešto što je blizu ali ipak dovoljno sakriveno. Neki u strašnoj žurbi nisu imali izbora, pa su to obavili tik pokraj staze ili klupe, koristeći lišće i travu umjesto "Oslobodjenja" (najgore su prolazili parkovi koji su se nalazili pokraj autobuskih stanica). Žbunje je bilo i idealno mjesto za odbačene olovke, razbijene pivske flaše, poneku plastičnu kesu sa smećem, polomljene igračke, odbačene pelene, stare krpe, zgužvane časopise, komade kruha i opiljaka od salame. Mogao se pronaci i poneki novčić, uglavnom oni od 50 i 20 para, mada bi se poneka papirna od deset dinara sa likom Alije Sirotanovića znala ukazati za one malo sretnije. Bilo je tu i opasnih stvari, narkomani su znali baciti šprice na koje bi se moglo nabosti, polomljeno staklo je takodjer bila stalna opasnost. Ipak, najgore je bilo kad iz žbunja iskoče trojica jalijaša i krenu da te marišu iz dosade, eventualno ti ukradu nove tene ili "Unisef" walkman sa svježim baterijama.


Svaki put nakon redovne posjete svom psihijatru prolazim kroz Morningside park u Harlemu, koji me po svojoj strukturi neodoljivo podsjeća na veliki park u Sarajevu. Obično sam u žurbi pa samo proletim kroz park ne primijećujući ništa. Ponekad u trku bacim komad sendviča patkama i kornjačama koje nesmetano plutaju u vještačkom jezercetu sa vještačkim vodopadom. Samo ponekad, kada žurba popusti, krenem da zvjeram naokolo, primijećujem smeće, vjeverice, ljude kako cugaju na klupi, djecu kako igraju bejzbol, parkaše kako piče u svojim bučnim traktorčičima, primijetim i ponekog kako piša ispod stepenica na izlazu iz parka.

Neki dan nakon uspješnog seshion-a kod psihića izletih napolje kao na krilima. Uđoh u park i iznenada se osjetih kao dječarac, prodisah punim plućima. Pogledah desno i lijevo, zakoračih van staze prema žbunju. Osjetih se zaista slobodan, iako mi bi malo neprijatno ako me neko ugleda kako ulazim u žbunje sa ko zna kakvim namjerama. I tako, krenem da zvjeram naokolo i odmah naletim na zarđala kolica iz samoposluge bez jednog točka, puna odbačenih, pokvarenih kuhinjskih aparata koje je neki homeless guy tu ostavio. Zakoračih još dublje u mnogo gušće žbunje, pazeći se pri tom "nagaznih mina". Nakon proboja kroz "prašumu" izbih na mali proplanak, dovoljan da se na njemu postavi jedno ćebe, koje se (ne lezi vraže) tu i nalazilo. Sjetih se odmah one stare:

Malo soli da ne boli,
malo ulja da ne žulja.
Jedno ćebe da ne grebe,
pa da vidiš kako bata j…

Oko ćebeta su se nalazile stotine iskorištenih kondoma, neki obješeni preko grana drveća kao svojevrsne uspomene na te neke posebne trenutke, istaknuti kao neki specijalni trofeji.  Neko tu očigledno dolazi već dugo vremena, i  ko zna koliko je osoba angazovano na toj "radnoj akciji". Osjećao sam se prilično neprijatno, upao sam u nečiju privatnost koja se ipak nalazi na javnom mjestu, ako se taj dio parka može uopšte tako nazvati. Bilo je tu i praznih konzervi piva, masnih papirnih McDonalds vrećica, i još nekog uobičajenog smeća koje nije smetalo likovima koji su na tom mjestu radili one stvari. Prioritet je bio na ćebetu samom, sve ostalo okolo bi u vihoru akcije bilo totalno nebitno i neprimijetno.

Izađoh nazad na stazu i umalo se sudarih sa nekom starom gospodjom sa ljubičastim šeširom koja se prepala posmatrajući me kako iskačem iz žbunja (prepadnem se i ja kad se pogledam u ogledalo). Ona je zastala, a ja sam brže-bolje, (Puf-Pant!) kao u nekoj epizodi "Alan Forda", s određenom dozom neprijatnosti pobjegao sa mjesta zločina. Možda je gospođa nakon što sam napustio park ušla u to isto žbunje da provjeri šta sam ja to tamo radio, pa je možda ugledala scenu koju sam i ja ugledao, eventualno poslije otišla u policiju da prijavi ćelavog debeljka koji je u parku napravio perverznu logu, u kojoj radi neke grozne stvari na najprljaviji mogući način.  

Na svoj gramofon ne stavljam Kardeljevo nego Ploče...

June 1, 2014 at 11:58pm

Oblačio sam cipele, sestra je motala šal oko vrata, stari je već stajao na stubištu i čekao, mama je provjeravala šminku u kupatilu a majka je sjedila na šamarlici i čekala da se da znak za polazak. Trebalo je samo da se spustimo niz Djidjikovac do ulice Kralja Tomislava, do prve zgrade sa desne strane na početku ulice gdje su stanovali dajdža Alija i strina Marina. Mi smo po običaju već kasnili na večeru, osjećala se lagana nervoza u zraku. Krenuli smo lagano niz stepenice, pa pored obdeništa "Mladen Stojanović" nizbrdo. Svratili smo do cvjećare kod Koketa da kupimo karanfile, da ne dodjemo "mašući rukama".

Jedva smo se ugurali u stari drveni lift firme "David Pajić-Daka" u kojem su sva dugmad bila spaljena upaljačima, lampice koje su označavale spratove izbijene, a imena kojekakvih likova urezana nožem su bila baš lijepo osvježenje. Poneka zalijepljena žvaka i polusastrugana naljepnica nekog fudbalera je remetila harmoniju drveta, dok se lift lagano cicao desno- lijevo, uz prigušeni zvuk masnih kotača koji su se vrtili dok nas je sajla povlačila prema gore. Lift je naprasno stao, otvorili smo prva vrata i gurnuli druga. Mehanizam za zaustavljanje nije baš najbolje radio pa lift nije stao u ravnini sa spratom, izgledalo je kao se moramo popeti uz jednu malu stepenicu. Spustio sam pogled prema podu i sablasno primijetio procjep izmedju lifta i sprata, ambis iznad kojeg smo stajali je bio zastrašujući. Neko je pritisnuo veliki šalter za svjetlo, koji je nekim čudom svijetlio u mraku, još ga niko nije razbio.



Nakon što je pala klopa, dajdža je s ponosom upalio svoj tek otpakovani gramofon "Tosca 15" i stavio Čajkovskog. Onda se zamišljeno zagledao u plafon, možda se prisjećao mladalačkih dana provedenih u Rusiji kada je bio tinejdžer, stažista, na oficirskoj obuci u "crvenoj armiji". Muzika se slušala, niko nije ništa govorio, svaki ton na najnovijem stereo gramofonu je bio spektakularan. Nakon što se ploča preslušala, svi su uzdahnuli i život se nastavio. Zatim se upalio televizor s kojeg je krenula da brunda neka emisija o politici u kojoj su neki likovi nešto jako važno objašnjavali, dok su se posljednji komadi kruha umakali u preostali saft od sarme i pavlake. "Aljoša"! (tako je strina zvala dajdžu) De daj Neši ono što smo se dogovorili." Dajdža je otišao u drugu sobi i iz nje sa osmijehom na licu  iznio njihov stari gramofon. Shvatio sam odmah šta to znači. Vrisnuo sam od sreće, dobio sam konačno ono što su svi imali osim mene.

Dogegali smo se punih stomaka nazad kući uz brdo a da pri tom nisam ni osjetio težinu gramofona. Prvi sam upao u kuću, sa cipelama na nogama (svetogrdje) preletio do svoje sobe, otvorio poklopac "Grundig"gramofona u kojem se nalazio zvučnik. Izvadio sam kabl i uključio u struju. Gurnuo sam zvučnicu u desno i disk je krenuo da se okreće, praćen zujanjem iz zvučnika. Ali, nisam imao nijednu ploču. Morao sam čekati do sutra da nekako izmolim pare pa pravac "Jugoton". 




Držao sam pare čvrsto u džepu dok sam bukvalno letio prema prodavnici. Unutra je bila gužva, gomila "hašišara" se gurala oko pulta da vide šta je to novo stiglo, ploče su se okretale da se pročita šta sve piše, ko šta svira, da se vide slike grupe iz unutrašnjosti albuma. Albumi su bili fascinantni. Svaki omot je bio na svoj način magnetičan, vanvremenski, magičan. Gledao sam u druge,slušao kako se raspituju kod prodavačice ne bil mi to pomoglo da odlučim šta da kupim. Prošao je možda sat vremena a ja nikako da pokažem prstom šta želim.  Na kraju izbor je pao na dva omota. Prvi je bio "Deepest Purple" sa Fenderom Stratokasterom iz kojeg frcaju iskre, a drugi "Hot Legs" od grupe Chicago. Mislio sam se i mislio i nekako mi se omot od Chicaga ipak više dopao, pa sam ponosno zamolio prodavačicu da mi tu ploču stavi u kesu. Duh je pušten iz boce i ploče su krenule da se gomilaju na polici. Prestiž je također bio u pitanju, pa je kolekcija rasla prilično brzo, iako mi ni dan danas nije jasno kako sam za te ploče nalazio pare.



Postojao je neki kriterij po kojem su se birale ploče koje će biti licencirane, štampane i na kraju prodavane narodu. Država je kuburila sa devizama pa nije bilo govora o uvozu stranih ploča, sve je moralo biti štampano kod nas. U nekoj mračnoj i zadimljenoj prostoriji su sjedili muzički kritičari i producenti i vijećali koja će ploča proći a koja neće. Sretnici koji su imali para su poručivali ploče iz inostranstva koje su obično dolazile običnom poštom nakon mjesec dana. Neko bi donio neku (milionitu) fotokopiranu listu albuma sa nekom adresom u Londonu na koju kao pošalješ u koverti funte pa ti oni pošalju ploču (HA!). To bi se tim sretnicima brzo isplatilo, jer posjedovati nešto što niko nema značilo je za finu lovu drugima snimati kasete sa "prvim snimkom".

Kasetofon (naravno) nisam imao, tako da sve sto sam mogao slušati su bile ploče. U neka doba sam u komisionu kupio "Unisef" vokmen umjesto novih adidaski, koji je na četiri baterije imao snagu da dvaput prevrti kasetu prije nego grupa krene da zavija. Tu je pri ruci bila i olovka, koja je služila za premotavanje kaseta, trošiti baterije na premotavanje je bio luksuz. Ipak, ništa nisam mogao snimati...osim na neki stari mono"Phillips" magnetofon iz 50tih koji je tata dobio od ujka Marija, težak tri tone, koji je mogao snimati samo na mikrofon.



Jednog dana starom je pukao film od mog kukanja i plakanja i vratio se kući sa "Saba" kasetofonom. E tu sam već preko lica razvukao osmijeh kojeg je nemoguće opisati (iako sam sutradan već ljubomorno gledao u radnji kasetofone firmi "Sharp", "JVC" i "Sony"). Čak je i zvuk bio pristojan, iako su moje kasete bile uglavnom "Orwo", "Iplas", "Diskoton". O nekoj TDK SA-X90 METAL sam mogao samo mastrurbrirati. S vremenom kasete su postale jeftinije pa se mogla priuštiti i poneka "Maxell" 60 Normal. Samo što sam skupio pare za "liniju", kad se pojaviše CD-ovi. Valjalo je opet početi ispočetka...

Moja velika kolekcija ploča je stajala na policama i skupljala prašinu. Gledao sam u njih svaki dan dok sam slušao CD-ove, ali nije mi padalo na pamet da ih prodam. Toliko sam ih puta preslušao, vrtio do besvijesti, postale su dio mene. Neke ploče sam morao ponovo da kupim jer sam ih bukvalno sastrugao slušanjem. Neke sam pak dobio za rodjendan od dragih ljudi, koji su kupili ono što se njima dopalo (ne i meni) ali su ipak ostale u kolekciji kao dio cijele priče. Par ploča je završilo na posudbi kod braće Grin, koji su na njima rezali kruh i puter.

Jedan dan je granata od 120mm roknula u stablo ispred mog prozora, a veliki usijani geler je supersoničnom brzinom prošao kroz sve ploče kao kroz paučinu, probio zid i završio u primaćoj sobi. Sve je izgledalo konceptualno, kao da je unaprijed zamišljeno od strane poznatog umjetnika Gordon Mata-Clark-a i odlično izvedeno.

Ne sjećam se sahrane svojih ploča, nije za to bilo vremena.

Popravak

April 17, 2014 at 2:29pm

PublicFriendsOnly MeCustomClose FriendsotvorenjeSee all lists...Škola Primijenjenih Umjetnosti, SarajevoSkola Primjenjenih Umjetnosti SarajevoSkola Primjenjenih Umjetnosti SarajevoRijksakademie AmsterdamNew York, New York AreaFamilyGo Back

Nešto se zadimilo iz televizora, kvrcnulo, odjednom je nestalo kaubojskog filma, koji se iz kompletne slike sabio u jednu svijetlu tačku na sredini ekrana koja je postepeno nestajala, bas kao neka daleka galaksija milijardama svjetlosnih godina daleko od planete zemlje, koju je polako i sigurno, uz nezamislive gravitacione sile, progutala strasna crna rupa. John Wayne samo što nije vodom polio lice pijanog šerifa (kojeg je glumio Dean Martin), ičupo ga iz alkoholne krize I zatim spasio gradić od zlih momaka, malo je falilo da odem na spavanje sretan. Iz  usta svih ukućana se oteo uzdah, a stari je nešto I opsovao. Svi smo se zagledali kao da ništa drugo osim televizije ne postoji. Televizor se polako hladio, uslijedio je razlaz: ja I sestra na spavanje, baba takodjer, stara u kuhinju da napravi tulumbe, a stari je kao I obično u momentima kada na TV nije bilo ničega dograbio neku knjigu I krenuo da čita. 

Sutradan ujutro stari je nazvao telefonom Jozu, starog kućnog prijatelja koji radi na televiziji, a koji inače popravlja TV releje po planinama. Jozo je mogao popraviti naš “Rudi Čajavec” (lafo sa “Grundig” dijelovima), a ja sam se u sebi molio da se televizor proglasi mrtvim I da kupimo novi sa daljinskim, jer sam daljinski uglavnom bio ja. Jozo je rekao kako upravo ide negdje na neku planinčugu da nešto popravlja tako da od njega nema ništa. Sva sreća pa je naš komšija čika Bato (koji je živio na spratu ispod nas) znao sve o elektronici I ljudima koji se s time bave pa nam je preporučio “najboljeg majstora u gradu”. 

Još par dana smo morali provesti u agoniji bez crtanih filmova u 7:15, bez dnevnika TV Novog Sada sa špicom zemaljske kugle kako se vrti, bez Saše Zalepugina ili pak udarne emisije crnogorske televizije I njihove famozne uvodne špice u kojoj neki brko crnogorac nekoj curi na uho saopštava: “Da te pitam!”. Falio je I Stevo Karapandža, koji je oduševljavao moju mamu, koja ipak nikad nije ništa skuhala kao on, bio je samo dovoljno markantan I ležeran,

skupljao je  uzdahe žena koje su smatrale da je njegovo baratanje kutljačama I šerpama jako elegantno I sofisticirano, kako bi se svaki muškarac trebao na njega ugledati. Stevo, naravno, nikad nije oprao suđe pred kamerama, što bi mu dalo epitet šmoklje ili papučara. 

Došlo je I to dugo čekano popodne. Majstor je pokucao na vrata, a svi smo se poredali po kućnoj hijerarhiji. Mama je sa širokim osmjehom otvorila vrata I rukom pokazala majstoru gdje može okačiti kaput. Dobio je najbolje papuče koje smo imali u kući, prošao je sa svojom crnom kožnom torbom kroz hodnik, ušao u dnevni boravak koji je specijalno za njegovu priliku bio posebno usisan, meza I piće su već bili na hastalu. 

Majstor nije gubio vrijeme. Ništa nije progovarao, kao pravi profesionalac, gledao je u televizor I već imao jasnu sliku šta bi tu moglo da bude pokvareno. Srednjim prstom je gurnuo prema vrhu nosa svoje debele naočale, stari mu je pomogao da se stol sa televizorom odgura od zida da čovjek može otvoriti veliki prašnjavi poklopac, na kojem su bili od[tampani razni znakovi za opasnost koji su prepadali I one najhrabrije. Tu se našla I šamarlica za torbu, dodatna lampa da majstor može bolje vidjeti šta radi. Pritisnuo je dugme na televizoru, koji nije reagovao. Tu je podigao obrve I uzdahnuo, izvadio šrafciger, lemilicu I neku spravu za mjerenje struje I krenuo vrti šarafe, skida poklopac i gleda u unutrašnjost televizora.

Mene je uvijek interesovalo kad neko nešto popravlja, umjesto da se igram s djecom često sam “pomagao” čika Bati da popravi neko auto što je radio iz hobija za svoje prijatelje iz banke. Znao sam tu I tamo dodati gedoru, ali sam uglavnom posmatrao kako se skida karburator, sistem za paljenje, slušao sam verglanje I usput kamenjem gadjao mačke koje su se s vremena na vrijeme pojavljivale. 

Mama je donijela kafu za majstora, koji se već duboko zakopao u televizor. Ja sam provirivao iza ledja svog oca , koji je (logično) imao najbolji pogled na situaciju. Posmatrao sam sve te diode I tranzistore koje je majstor izvadio, sve je to izgledalo tako fantasticno I daleko, kao da popravlja svemirski brod a ne televizor. Lemilica je uveliko pravila krugove žutog dima koji su se postepeno miješali sa plavo/zelenim duhanskim dimom, stvarajući tešku atmosferu u kojoj niko ništa nije progovarao. 

Majstor bi tu I tamo otpio gutljak kafe iz fildžana, koja mu je na posebnoj tacni bila servirana na samom televizoru. Popravak je potrajao, I neka čudna nervoza se počela stvarati. Ali, na svu sreću, majstor je bio najbolji u gradu, tako da je strpljenje ipak imalo opravdanje. U neka doba banule su kroz vrata nepozvane neke komšinice koje su počele da postavljaju pitanja majstoru za svoje televizore. Majstor je polako privodio posao kraju, a mama je uspjela da u medjuvremenu napravi pitu, koja je vrela postavljena na stol. Komšinice nisu ništa čekale, odmah su prstima krenule da ćopaju vruću pitu prije nego je majstor zvanično oglasio završetak radova. 

Majstor se sageo, uključio TV u struju, pritisno ogromno crveno dugme I na ekranu se ukazala Mebrura Topolovac, koja je čitala neko saopštenje o zasadima repice u Semberiji. Uslijedio je aplauz I oduševljenje, a majstor je skrušeno,u stilu nekog velikog violiniste, gestom ruke koju kao da je vježbao pred ogledalom, oduševio sve prisutne. Zatim je otišao do banje da opere ruke, gdje ga je čekao nov novcat sapun I peskir. Nakon toga se vratio dominantno pognuto u glavnu sobu u stilu rutavog Andre Knege (nakon što bi dotični košarkaš opalio rampu nekom beku koji nije bio dovoljno brz na šutu). Stari je sipao rakiju, a majstor je zamezio. Uslijedila su pitanja o prirodi kvara, a on je pokušao šturo (nevoljno) da objasni detalje u pauzama ubadanja čačkalicom u suho meso. 

Majstor je zatim pogledao na sat, što je svima dalo jasnu poruku. Ustao se, vratio svoj alat u torbu, zakopčao je I krenuo niz hodnik u pravcu izlaza. Stari ga je pratio I nešto tiho s njim komunicirao. On mu je nešto rekao na uho, a stari je zabrinuto podigao obrve, okrenuo se prema zidu da niko ne vidi, čulo se šuštanje novčanica. Vrata su se zatvorila, kompletna avantura je bila gotova; do slijedećeg popravka. Ja sam od sreće već šaltao obadva postojeća kanala, komšinice su dovršavale pitu, a stari je zabrinuto gledao u nekom nepoznatom pravcu, razmišljajući vjerovatno o kupovini novog televizora, jer je vjerovatno slijedeći popravak ovog starog bio odveć “nerentabilan”. 

Za rodjendan sam dobio komplet “Mehanotehniku” na poklon, konačno sam I ja zavrtao I odrvtao šarafe, spajao motore sa strujom, rastavljao Ih I spajao, sve oko struje me interesovalo. Nekoliko godina kasnije, I dalje fasciniran elektrodogodovštinama nagovarao sam svog oca da me preko štele (radio je u upravnoj zgradi “Energoinvesta”) upiše u tada elitnu drugu gimnaziju. Stari je to mogao bez problema učiniti, no postojao je jedan veliki problem: imao sam keca iz matematike svake godine, išlo se na produžnu, pa na popravne, ljeta su se provodila uz nastavnika koji je uzaludno pokušavao da me pogura dalje od razlomaka. Moji snovi o spajanju žica, popravljanju televizora, kompjutera I sličnih stvari su morali biti zamijenjeni nečim realnijim: bubanjem u kamen, gnječenju gline, mrljanjem boja, šaranjem po papiru, pušenjem u školskom WC-u I bježanjem s časova, ispijanjem čajeva u ćumezu uz masne viceve I težak duhanski dim. 

Vino

Vino

March 17, 2014 at 8:33am

Smjestili su nas u neki zatvoreni hotel zapadno od Pariza, u neposrednoj blizini Versaja. Trebalo je od tamo dobaciti svaki dan do grada i nazad, maltretirat se po podzemnim, nije bilo druge. Nas nekoličina umjetnika iz Sarajeva je "fasovala" rezidenciju na jugu francuske, svako je trebao otići u neki drugi grad, provesti vrijeme sa lokalnim umjetnicima, studentima, s kim su nas već namjeravali smjestili. A dok se to sve ne organizuje i distribuira trebalo je provesti neko vrijeme u Parizu, što nam nije bilo mrsko.

Za mene je sve počelo katastrofalno. Neko mi je iz torbe maznuo skoro sve pare koje sam imao. Nisam mogao vjerovati svojim očima, a nisam se imao kome žaliti. Bio sam očajan. Sva sreća pa je baka koja je sve to organizovala imala love pa nisam morao da pasem travu u parku. Bilo je i neke raje u gradu pa sam se "snašao". Giros na uglu mi je bio jedina hrana, uvijek se moglo naci 20 fr.

Nakon par dana obreo sam se u Nimes-u, malom gradiću na jugu zemlje. Nisam imao para za taksi pa sam prtio kofer prema centru grada gdje sam trebao odsjesti kod nekih studenata tamošnje likovne akademije. Bio je zaista lijep dan, uživao sam posmatrajući radnje i restorane, opuštene ljude, pse kako pišaju i seru, lijepe koke kako prolaze. Dovukao sam se do željene adrese i pozvonio. Na moje iznenadjenje vrata je otvorila jako lijepa djevojka, očigledno porijeklom iz Maroka ili neke druge slične zemlje. Dok je držala cigaru u ustima pružila mi je ruku: "Ja sam Saadia..."

Kontam u sebi kako mi se konačno posrećilo, bićemo sami,  kao u nekom filmu. Već sam u svojoj glavi premotavao scene žestokog seksa po svim dijelovima stana, zgrade, ulice i grada,  kad iz druge sobe se pojavi onizak tip koji se tek probudio. Onako mlitavo, u gaćama, i on je pružio ruku i promuklo progovorio: "Fabrice..". "Ja sam Shoba", rekoh. U to iz treće sobe izadje još jedna djevojka, ne baš zgodna i lijepa ali naizgled prijatna i opuštena. "Claire", kaže, "Zovem se Claire".

Pokazali su mi moju sobu u kojoj je bio rusvaj. U stvari tu nije bilo ničega osim kutija sa odjećom i knjigama o umjetnosti, razbacanih sitnica koje nisu stigli pospremiti prije mog dolaska. Kreveta nije bilo, samo je jedan tanki madrac bio bačen na pod. "Studentarija", izbih sebi u bradu. Ostavio sam svoje stvari i ušli smo u glavnu sobu u kojoj takodjer nije bilo ničega osim par madraca i šperploče koja je bila zamjena za sto; na njoj pepeljara, smeće i rizle za motanje.  Krenuli smo se upoznavati, pričali smo lošim engleskim, borili se za svaku riječ, ali nekako je išlo. U neka doba neko reče da je vrijeme da se klopa, s čime sam se itekako složio, crijeva su mi se već zalijepila za ledja.

"Nemamo dosta vina, pa ako ti nije mrsko, tu ispred kuće je supermarket, idi kupi nešto" kaže Saadia. Dok je izgovarala riječi, zaista sam uživao u njenom licu i pokretima. Imala je neku neobjašnjivu spontanost, prosto sam se utopio u atmosferu koju je stvarala. Jednom rukom je pridržavala drugu u kojoj je držala cigaretu na neki čudan i sofisticiran način. Fabrice je, s druge strane, bio zamišljen, odsutan, motao je džoint. Claire je nešto klepetala loncima u kuhinji a ja sam izletio napolje po vino.

Pogledom sam prelazio preko rafova i primijetio dvije kategorije: crna i bijela vina. To je bilo sve što sam o vinima znao. Kod kuće sam salivao Ikana, Ždrepčevu Krv, i sve ostalo što je bilo najjeftinije za napit se što prije...s grimasom na licu. Kvalitet vina je bila posljednja stvar koja me u životu interesovala. Nisam se mnogo dvoumio, zgrabio sam neko vino u tetrapaku koje je bilo najjeftinije. Uzeo sam i neku paštetu i salamu, kontam, možda će i to da "legne" s vinom.

Ušao sam u sobu koja je već bila dobrano zapušena, stavio sam kesu na pod. Sjeo sam na madrac pokraj Claire koja je već punila tanjure sa cous-cous-om koji je mirisao pravo dobro. Izvadih svoje vino i stavih ga na sto. Oni se pogledaše i nasmijaše se. Nije mi bio jasno šta je bilo smiješno. Otvorio sam tetrapak i krenuo da vino salivam drito u grlo. Oni se više nisu smijali već su me čudno gledali. Skontao sam da sam negdje pogriješio ali nisam kontao gdje. Možda sam nekoga trebao ponuditi, čaše za vino su bile na stolu, ali ja ih nikad nisam koristio. Fabrice je ustao i otišao u kuhinju. Vratio se sa flašom vina. Sjeo je pokraj mene, u jednu ruku je uzeo moj tetrapak a u drugoj je držao svoju flašu. "Vidiš ovo Shoba: ovo je vino (pokazujući na flašu) a ovo nije (pokazujući na tetrapak)". Krenuo je onda da mi priča o vinu nadugačko i naširoko. Meni ništa od toga nije bilo jasno, ali sam ipak slušao i upijao. Pokazivao mi je etiketu, ime priozvodjača, godinu berbe, sve ono što meni nikada nije zapalo za oko. "Ovo je dobar Bordeaux", kaže, "Medoc". Otvorio je bocu i nasuo vino u čaše. Kucnuli smo se i otpili malo. Po prvi puta u svom životu sam osjetio razliku od onoga što sam obično lokao naiskap i ovoga što se polako pijuckalo sa guštom.

Na akademiji sam sutradan dobio svoj atelje gdje sam krenuo da radim koješta. Imao sam par ideja, spremao sam se za "Manifestu" na koju sam prethodno pozvan. Nije bilo ni podne, a već sam otvorio flašu vina koju sam kupio na preporuku Fabrice-a. Uz to mi je i preporučio i neke sireve, koje sam takodjer kupio. Uz obavezan baguette, kršio sam sir i vino bez prestanka. Gledao sam kako mi stomak raste ali me nije bilo briga, nisam se više mogao zaustaviti...

Prošlo je nekolio sedmica i jedno jutro je zazvonio telefon. Moja bivša djevojka (sadašnja supruga) mi je upravo rekla da dolazi prvim avionom za Nicu pa onda vozom do Nimes-a. Jedva da smo se počeli zabavljati u Sarajevu ona je već bila spremna da sve to tamo ostavi i pridruži mi se. OK. Činilo mi se da bi više volio da u tom momentu budem solo, ali više nije bilo izbora. Leslie se sutradan ukazala, a ostali u stanu su bili malo hadni na to, jedva su se na mene navikli. Nisu ni oni imali izbora. Doduše, svakako sam se pakovao za Montpellier, gdje je bakica koja je organizovala rezidenciju pravila neku izložbu u kojoj sam morao učestvovati.

Leslie i ja smo sutradan sjeli na voz. Nakon dolaska u grad, relativno lako smo našli crkvu u kojoj se održavala izložba. Meni je trebalo sat-dva da postavim svoj rad. Otvorenje je bilo pristojno, došlo je dosta svijeta. Držao sam je hastala sa vinom i sirom, usput objašnjavajući Leslie stvari koje sam "naučio" o vinima. Pošto i ona kao i ja nije imala pojma o vinima, nastojao sam da je malo impresioniram svojom upravo stečenom lažnom "francuzščinom". Stajali smo tu, ispijali džabalesku vino i posmatrali raju kako obilazi radove, kad pridje moja rezidensi-bakica i predstavi nam svog prijatelja, brata od njenog bivšeg muža. "Vincent", pruži stariji čova ruku. Stisak je bio jeben, tip je nekad bio legionar, ko zna šta je radio po Alžiru. Ali, izgledao je markantno, pristojno, imao je neki svijetloplavi džemper (boje golfa koji je vozio Fićo Bahtić) a dole je imao farmerke. Nakon izlozbe otišli smo svi skupa u neki restoran. Svako je gledao u menu i kontao šta će da klopa, dok je Vincent već naručio vino. Flaše su stigle odmah, a ja sam iz radoznalosti odmah uzeo vinsku kartu da vidim šta je naručio, odnosno koliko to košta. Tip je naručio najskuplje vino. Primijetio je da sam ja skenirao situaciju i rekao je: "Ništa ne brini, to je na mene". "Dobro", rekoh. Otvorile su se flaše a vino je bilo duplo bolje od najboljeg vina koje je Fabrice znao otvoriti na svom masnom madracu. "Ufff...ovo je dobro!" rekoh Vincentu. On je zatim krenuo naširoko i nadugačko o tom vinu. Vidim čova zna posao, pa sam krenuo da postavljam pitanja šta i kako, zašto, gdje i kada. Ostatak večere sam proveo slušajući Vincenta kako govori o vinima.

Sutradan smo nas četvero sjeli u njegov stari i olupani BMW i krenuli da posjetimo neki muzej savremene umjetnosti. E tu sam ja preuzeo stvar i krenuo da Vincentu objašnjavam šta i kako, zašto, gdje i kada. Njega je zainteresovao moj pogled na umjetnost pa smo priču kasnije nastavili u nekom restoranu, gdje je on opet naručio vina i krenuo da o njima priča, a ja sam pomno slušao. Tu večer je pao prijedlog koji nisam mogao odbiti. "Shoba...šta misliš da svi zajedno odemo kod mene kući na par dana u Annecy, to je dan vožnje odavde, usput ćemo svratiti do "Le Magazin" u Grenoble. Jel to može?". "Kako ne može", ja ko iz topa.

Vincent je dobro vozio, pričao je o svemu i svačemu. Bakica je zijevala jer je sve te priče već čula, Leslie je spavala, a ja sam postavljao pitanja ako mi šta nije bilo jasno. Posjeta čuvenom "Le Magasin"-u je bila odlična,  postavka je bila raznovrsna, a ja sam se raspričao i mahao rukama dok je Vincent sve upijao, što pogledom što ušima. Onda smo se popeli na brdo iznad Grenoble "odakle se pruža odličan pogled". Opalismo tu par fotki i onda udri po gasu. Bilo je kasno popodne kad smo došli do obala jezera Annecy, onako umoran i smožden sam blejio kroz prozor dok je sunce polako zalazilo. Osjetila se neka nervoza u zraku, zgadilo nam se svima truckanje u autu.

Nakon par kilometara uz jezero, Vincent je oštro skrenuo u desno u neki makadam, i po gasu uz brdo. Kamenje je lupalo po karambolkama i blatobranima, nismo se dugo tresli kad se ispred nas ukazao srednjovijekovni zamak. Sunce mu je još malo obasjavalo vrhove, izgledao je zaista moćno uz lokalni pejsaž. Stali smo ispred garaže. Kontam u sebi garant opet neki restoran, pa ćemo onda kod njega u bajtu na spavanje. Vincent se opružio i otvorio pretinac ispred mene i iz smeća i koječega izvukao daljinski. Pritisnuo je dugme i vrata garaže su se otvorila.

Pogled unutra je bio zaprepaščujući. Mercedes, Rolls Royce, Bugatti,  ko zna šta već ne. Izašli smo iz auta i krenuli se protezati, a on je parkirao svoj krš unutra pored svih tih limuzina i kolekcionarskih primjeraka. Ja sam gledao naokolo da primijetim neku tablu sa imenom restorana ali nije bilo ničega. Nešto je tu smrdilo ali mi nije bilo jasno šta. Krenuli smo lagano uz stepenice prema ulazu u zamak, kad iznutra istrčaše tri žene obučene u klasične kućepaziteljske uniforme. " Dobroveče gospodine", progovaraju jedna za drugom. Meni još ništa nije jasno , kakav li je reko ovo restoran gdje te ovako dočekuju. Udjosmo u veliku prostoriju punu srednjovijekovnih slika, skulptura, sa velikim kaminom gdje je već gorila vatra. Vincent baci svoju jaknu na kauč, raskomoti se kao u svojoj kući i krene da otvara prozore. Što sam ga više posmatrao to su mi se polako palile lampice....PA OVO JE NJEGOVA KUĆA!

Još se nisam ni oporavio od početnog šoka a on mi kaže: "Ajmo u podrum po vina, večera se već sprema". Sidjosmo niz stepenice koje su izgledale kao iz filmova strave i užasa, Grof Monte Kristo bi ladno mogao da tu bude zatvoren. On je energičnim pokretom otvorio neka velika stara vrata, pritisnuo prekidač za svjetlo i onda je pukao pogled. Prostorija veličine prosječnog supermarketa je bila krcata rafovima sa vinima. Posvuda je paučina, po svim bocama su slojevi prašine, mjerači vlage i temperature su bili jedina stvar koja je govorila da smo u 20 vijeku. On je krenuo da vadi boce i da priča kad je koju i gdje kupio, počelo je predavanje o istoriji familije i kolekcije vina, a ja sam samo stajao skamenjen i otalambačene donje vilice sve to posmatrao. Izvadio je neki Saint Emilion, jedan Margaux, Sauternes i jos par flaša. Popeli smo se gore, ostavili flaše na stolu (osim Sauternesa koji je otišao u frižider) a on je nastavio da nam pokazuje ostatak zamka. Smjestio nas je u sobu gdje je nekada boravio njegov sin: kompet zidovi su bili prekriveni stalažama sa stripovima, sve što se moglo pomisliti je bilo tu: od Taličnog Toma do Mila Manare. Otvorio je vrata kupatila, a iznutra je vrisnuo veliki jacuzzi sa pogledom na jezero i zalazak sunca. Ostavio nas je u sobi i rekao da sidjemo za nekih pola sata na večeru. Leslie i ja ne izdržasmo, bacili smo odjeću sa sebe i skok na glavu u jacuzzi. Pogled je bio zaista nevjerovatan, dok su balončići lagano grickali šupčić.

Dok je posluga postavljala stol za večeru, Vincent se ukazao sa Sauternes-om, zapakovanim u neku specijalnu foliju koja održava vino hladnim. Dao nam je svakom po malu čašicu i nasuo jarko žuto vino. Tako rafiniran i slatkast okus nisam nikad osjetio. Svi smo se zagledali sa osmijehom i pali u sevdah. "Vela havle...", rekoh sebi kroz zube. Vincent je spustio flašu i mahnuo rukom da ga pratimo u sobu za večere. Sjeli smo na već unaprijed odredjena mjesta, a posluga je krenula da skače oko nas. Krenulo je prvo vino, pa drugo, pa vino za zene i vino za muškarce, a sve je to pratila odgovarajuća klopa koje se vise ne mogu ni sjetiti. Vina su mi bila sasvim dovoljna. To je trajalo i trajalo a ja sam sve vise padao u neki trans, nisam više ni slušao šta Vincent priča, svaki zalogaj i svaki gutljaj su me bacali negdje daleko. Nakon što se večera završila sa "plateau de fromages" ostavili smo žene da pričaju i izašli napolje. Vincent me poveo prema jednoj kuli koja je bila izvan zamka, a koja je bila mnogo starija od ostalog zdanja. Kaze da je kula iz 12 vijeka i da u njoj hoće da napravi veliku pokretnu hidrauličku staklenu platformu-lift, koja bi išla gore-dole dok bi se po zidovima nalazila razna umjetnička djela savremene umjetnosti. Tu su mi postale jasne naše prethodne  konverzacije, imena umjetnika koja su cirkulisala, cijene radova i sl. On je pipao teren, nije mu bilo jasno šta hoće a šta neće, valjda je bio zbunjen svime što je čuo od profesionalnih art dilera pa ga je mozda zainteresovalo moje mišljenje. Elem...

Tu smo ostali par dana, vrijeme smo uglavnom provodili u podrumu, gdje sam dobio elementarno obrazovanje. Vincent mi je pokazivao na šta treba gledati kada se kupuju vina, raznorazne detalje koji upućuju na kvalitet i koješta. Upijao sam sve kao spužva, počelo me to zaista interesovati, iako sam znao da nikad neću biti u situaciji da se bavim istim hobijem. Nisam ja taj koji bi bilo šta mogao sačuvati.

Sutradan smo sjeli opet u starog i skrhanog BMW-a i preko Ženeve pravac Martigny. Tamo smo posjetili lokalni muzej savremene umjetnosti gdje su imali dobru izlozbu Diega Rivere i Fride Kahlo. Kao sto je to obično bivalo, nakon izložbe sjeli smo nazad u auto i uzbrdo do 1300 metara nadmorske visine u neko selo u planini gdje ljudi još od rimskog doba prave solidna vina u jako čudnom mikroklimatskom okruženju. Obišli smo par vinarija, a Vincent je u jednoj uzeo sanduk bijelog: nek se nadje.

Martigny

Nakon svog tog ludila i nevjerice vidjenim, popijenim i pojedenim, svak je otišao na svoju stranu: bakica Martine nazad u Montpellier, stari Vincent ko zna gdje (sa svojim helikopterom), Leslie u Njujork, a ja nazad svojoj studentariji u Nimes. Na rastanku Vincent mi je ubacio u torbu neku flašu koju nisam ni pogledao prije neg sam uskočio u voz. Nekako sam se sa stanice mrtav umoran dogegao do stana a njih troje su džmarili neki džoint i pričali o politici. Pala je zatim uobičajena skromna studentska večera a Patrice je otvorio flašu nekog vina.

"Šta je ovo?Kakvo je ovo sranje?" urliknuh. "Nisam odavno pio ovakvu džibru". Njih troje su se u čudu zagledali. Još su u glavi imali sliku kako salivam tetrapak. "Jebo ovo...sačekajte, imam ja nešto bolje od ovog sirćeta...!" Izvadih iz torbe flašu i spustih je na šperploču. Njih troje se zagledaše u vino, znali su dobro o čemu se radi. Gledali su malo u Grand Cru Pouillac a malo u mene, nikako nisu mogli da povežu te dvije stvari.
Nisam ni ja...