Bećiri

 Niko, ama baš niko nije znao šta ga čeka u JNA. Svi smo znali gdje idemo i koji nam je VES, ali dalje od toga sve je bila enigma. Stariji su već ispričali sve svoje doživljaje; šta, kako, gdje. Ali džaba. Čak ni prvih par dana ništa nije bilo baš jasno dok desetari nisu nakon tople dobrodošlice sve preokrenuli u totalni napad na mozak i tijelo.

Neki dan sam sjedio u Sarajevu sa Šipkom, jedinim sarajlijom u PVO bateriji na Malom Lošinju s kojim sam proveo nerazdvojnih godinu dana, razne teme su bile na stolu. Prisjetili smo se gomile likova i događaja 1987-1988, smijali se i čudili apsurdnim situacijama u kojim smo se zatekli. U neka doba iskopasmo lik Naima Bećirija, seljaka sa ko zna koje planine na Kosovu, kojem je JNA došla najvećim dijelom kao odmor od svog svakodnevnog mukotrpnog posla na selu. 

Bećirija su odmah po dolasku nazvali “Talijan”, najvjerovatnije iz pogrdnih razloga. Nije znao ni riječi našeg jezika, sve su mu morali prevoditi. Izgledao je kao da je pao s marsa. Pogrbljen, hodao je kao pravi gorštak; noga ispred noge, preplanuo, sa ogromnim otvorenim očima i opuštenom vilicom. Kapu je nosio nabijenu preko velikog naboranog čela do samih obrva. Desetar Mirić, Bećirijev zemljak sa Kosova, je bio zadužen da ga drži na oku. A kada ovaj nije ništa kontao ili jednostavno nije htio da skonta, penjao se na drvo i tresao lišće da bi ovaj to morao da pomete. A onda bi ga tjerao da radi sklekove i nešto mu vikao na albanskom. 

Bećirija smo pazili i pomagali mu koliko smo mogli. A on bi na sve govorio “Po” ili “Čka bre?” (na albanskom “po” znači “da” a “čka” znači “šta”). Znao nas je dobro iznervirati jer je u svemu kasnio i vukao sviju u zaostatak ( i kolektivne sklekove). Nekad bi samo stao ispred tebe i ludački se smijao. Svaki obrok je prvo očima progutao a onda bi sočno zagrizao u krišku kruha. Nekad bi ga albanci primili u svoje društvo, ali ni oni nisu znali šta će s njim. On je jednostavno bio predaleko od sviju. 

Mučno je bilo gledati kako mu na njegovoj smjeni za čišćenje WC-a ubace pivsku flašu u čučavac pa onda on to mora vaditi rukom. Ruku na srce, i nama ostalima se to radilo. Čišćenje WC-a pod maskom sa posutom kiselinom i ribanjem četkicom za zube je bilo “moderno”. Ni kriv ni dužan Bećiri je na sebi imao pik kojeg se nije mogao otarasiti. U svom tom ludilu on je tiho skupljao svoje (a i odbačene) jutarnje marende (keks i sok), pakovao to i slao svojima na Kosovo. 

Nakon obuke poslaše Šipku, Bećirija i mene u prekomandu u Sinj da cijepamo stražu. Dok smo se truckali u kamionu za Split objasnio sam mu (ko zna kako) da je sada “džomba”, da više niko neće ništa da mu sere, da može da spava do 7 i da je najgore gotovo. Razvukao je ogromni osmijeh preko cijelog lica, zaglio me i sočno me poljubio. Nismo se pošteno ni raspakovali kad smo stigli a Bećiri se izvalio na krevet i krenuo da hrče.

Zastavnik Pandurević sa Sokolca kad se napije je pjevao (nije kliše nego istina) erotske pjesmice tipa “mala moja iz Drkanovaca šta li radiš kraj ovaca” dok nas je cinično podjebavao za koješta. I on je imao pik na Bećirija jedno vrijeme. Ali kako mu je uskoro postalo jasno da ovaj ništa ne konta, bacio se na Šipku i mene, tjerao nas da kosimo travu starom seljačkom kosom. Kako to nikad nismo u životu radili, mlatili smo po travi satima na užarenom sinjskom suncu. Čekali smo vikend da zbrišemo preko ograde u grad na picu u jedinoj piceriji “Borgo” gdje su vojnike kako-tako prihvatali. Jednom smo poveli i Bećirija koji nije imao prebijene kinte. Svoje plate je slao kući. Teško da ću zaboraviti dok sam živ kad je na moje oči prvi put probao picu, slasno zagrizao u povelik komad i to zalio Coca-Colom. Već se bio udebljao nekih petnaestak kila i bio je skoro neprepoznatljiv. Nigdje onog starog Bećirija koji je bio mršav kao grana. 

Pred sami kraj vojnog roka nas trojica smo bili najstariji vojnici i mogli smo da radimo šta hoćemo. Odlasci u grad su već postali dosadni, brojalo se “sitno”. Padale su recke u kalendaru i štrihirali zarezi na uprtačima. Pitao sam se šta će s nama biti kada se vratimo, a pogotovo šta će biti sa Bećirijem. Za razliku od Šipke i mene koje je čekao fakultet Bećirija je čekala stoka i oranica. Kakva je njegova perspektiva?

Ponekad kad se sjetim svega pitam se šta je sa Bećirijem. Šta radi, je li uopšte živ? Volio bi da ga odvedem u Peter Luger Steak House i gledam kako sočno jede pa liftom na vrh Empire State Building da ga slikam kako se smije. A možda nakon svega da konačno razmijenimo i koju rečenicu.

21/08/21