Ed Victus

 Ponekad me put nanese u East village, dio Njujorka u koji sam pao i pustio korijenje devedesetih. Teško je i depresivno primijećivati sve promjene koje su se desile. Toliko toga je zatvoreno i srušeno da bi se napravilo mjesta za neke nove “ljepše” građevine bez ikakvog identiteta, za one sa predubokim džepovima. Njujork nikada nije mario za promjene, makar one bile i na gore. To je tako i nikako drugačije. Zatvaranje kultnog koncertnog mjesta CBGB je označilo početak kraja jedne epohe koja je donijela muziku i umjetnost u dio grada koji je bio opasan i napušten, koji se upravo zahvaljujući živoj alternativnoj sceni podigao. I kako to ovdje obično biva, bogati slijede umjetnike i muzičare, preuzmu dio grada u kojem se razvila scena i onda od toga naprave sopstvenu spavaonicu sa fensi prodavnicama bez ikakvog sadržaja. Gentrifikacija je taj čuveni izraz koji predstavlja fenomen “poboljšanja”, smanjenja “lošosti” a samim tim i alternativne kulture.

Zastadoh na momenat ispred svoje stare zgrade u Lafayette street, neugledne građevine koja će prije ili kasnije doći na red za rušenje, u kojoj su decenijama živjeli glumci, režiseri, umjetnici i ostali “čudni” likovi. Najpoznatiji stanar koji je tu živio jedno vrijeme je poznati glumac James Earl Jones, poznat po posudjivanju svog glasa za Dart Vadera, svima nama poznatog negativca iz “Rata zvijezda.

Moja supruga je unajmila stan par godina prije mog dolaska, rekla je kako u zgradi ima jako finog svijeta ali ima i par čudaka. Jednom mi je namignula okom kada smo ušli u lift sa nekim starim čovjekom sa debelim naočalama, izboranim licem, detektivskim šeširom i mantilom, kožnom torbom u ruci, pušio je lulu iako je to zabranjeno u zgradi, kao da ga je neko prebacio iz nekog špijunskog konspirativnog filma pravo u lift. 

Ed Victus je stanovao na 4. spratu, niko nikada nije ušao u njegov stan. Ako mu je bilo potrebno nešto donijeti ili prenijeti, odškrinuo bi vrata i provirio kroz pedeset lanaca. Niko nije znao koliko dugo je tu, čak ni stara Rose iz prizemlja koja je tu 50 godina i koja plaća $100 dolara kiriju, najmanju u gradu. Ponekad bi došla rodbina da ga posjeti ali oni su odsjedali u hotelu, nije bilo teorije da ih pusti unutra. 

Jedan dan začula se sirena hitne pomoći, popeli su se na 4.ti sprat i odnijeli Ed-a na ambulantnim kolicima. Nas nekoliko se sastalo u pidžamama da čujemo kakve su prognoze, hoćemo li i dalje sretati Ed-a u liftu i vešeraju u podrumu. Sutradan smo saznali da je Ed ipak podlegao moždanom udaru. Došla je policija na uviđaj i krenula je drama kakvu niko nije mogao zamisliti.

Svi koji su ušli u Edov stan i izašli napolje bili su razrogačenih očiju, u totalnoj nevjerici i konfuziji. Počele su da kolaju glasine o crtežima i slikama kojima je prekrio svaki centimetar svoga stana. I napokon, jedan od stanara, omanji muzički producent Dave, koji je uspio zaviriti unutra je odvezao jezik. Opisivao nam je najjače hard core eksplicitne scene koje je ikada vidio na nečijim zidovima, količina pornografije je bila zapanjujuća. Nama koji smo dobrog starog Eda susretali svaki dan taj je  opis zvučao nerealno. Ko bi rekao? 

Novi detalji o crtežima i detaljima koje je u stanu pronašla policija su konstantno dolazili, a i rodbina koja se pojavila da prihvati “zaostavštinu”. Sve to je trajalo nekoliko dana dok konačno nisu dovukli kontejner i rodbina je krenula da u njega baca sve što je smatrala za smeće, što se uglavnom odnosilo na Edov umjetnički opus. 

Kontejner su dupke napunili hiljadama slika i crteža. Prvo su beskućnici krenuli da ruju, da bi usred prevrtanja materijala obnaženi eksplicitni crteži krenuli da padaju na ulicu. Onda je unutra uletila mladež, za njima su došli i malo stariji da bi na kraju dana nastao totalni pandemonijum i grabež besplatne umjetnosti. Market je proradio, ljudi su počeli prodavati što su nagrabili, pojavila se i jedna galerija i gledala ima li tu nešto za njih. Došla je i televizija, neke poznate novine su objavile cijelu priču. 

Ed Victus, nakon svoje smrti je u roku od 48 sati od totalnog anonimusa postao meta interesovanja velikog broja ljudi i medija, njegovi radovi su mimo njegove

volje (svakako se više tu nije ništa ni pitao) našli mjesto na zidovima mnogih njujorčana. I kako je njegova priča stelarno i eskpresno došla na stranice lokalnih novina, istom brzinom se vratila nazad u ambise kolektivnog  pamćenja. Stara Rose, koja sada plaća “čitavih” $150 za svoj stan, iz kojeg bi je vlasnici zgrade tako rado istjerali i povećali rentu na $3000, teško da se može sjetiti kako su ti crteži izgledali. A možda i može. 

26.10.2019