Bice da je to bila 1984, slagacu. Dosao za kiparstvo u SPU (tzv. “umjetnicka skola”) kamion gipsa. “Tamic” je prdio prljavi dizel u kuhane kukuruze prodavca, starog albanca, koji je po cijeli dan ponavljao “frisko taze kod cika Laze” dok smo mi u bijelim mantilima prtili vrecu za vrecom iz kamiona u klasu i psovali dan kad smo se upisali na kiparstvo. Vrece su “pustale” gips pa su nam ruke i lica bila bijela. Svo vrijeme su nas zajebavali sa drugih odsjeka i gadjali opuscima. Zajebavali su nas i sa prozora 1. gimnazije dok ih nije uceralo unutra.
Otkako je poceo istovar, nastavnici Mico i Zoka su razrogacenih ociju (to im je bio zastitni znak) uzaludno pokusavali da otvore drugo krilo ulaznih vrata skole da nam olaksaju posao. Teglili su zardjale austrougarske mehanizme ali nista nije pomagalo. Vrata se
nisu dala. I kao da je neko dao znak, pojavio se direktor skole.
Ljupko Antunovic, nas jedini moguci i omiljeni direktor u svojim najboljim danima, stajao je na vrhu stepenica u smedjem vunenom sakou sa bijelim straftama i masivnom kravatom na kojoj su detaljno prilazana egzoticna ostrva sa zalaskom sunca, koju je kreirala Vera, njegova supruga i nastavnica na odsjeku za tekstilni dizajn, posmatrao je scenu i kontao sta da kaze. Bilo je negdje oko 11 sati a Ljupko je vec bio malo “mokar”, uvijek je ispod stola imao neku “maksuziju”, lozu ili sljivu, iz koje bi sa umjetnicki volsebnom gestom nasuo sebi (a i drugima) tu i tamo.
Ljupko bi prije nego bi bilo sta izgovorio skupio usta kao da vas hoce poljubiti u obraz. I tako, skupio je usta i glasno se ispred sviju nas obratio Mici i Bubi koji su razrogacenih ociju (kako drugacije) “uhvaceni sa mackom u vrecu” zurili u njega.
“Ummmmmm…..deckiii...mmmm…..sto to niste ranije to uradili...nego sad tu...mmm...drkate!”
Kako Ljupko sočno izgovori “drkate” ispustili smo vrece sa gipsom i krenuli da se valjamo po podu od smijeha dok su Buba i Zoka jos vise razrogacili oci i krenuli da se neuspjesno pravdaju.
No comments:
Post a Comment